Rodijak Iko me nazva mobitelom, na odmoru je, i zamoli da nešto napišem, u idućem broju Ognjišća, o najnovijem ispadu slučajnog predsjednika države Hrvacke. – Ovo što je on napravio na naš Dan državnosti, nije ga ni čestitao čak ni spomenuo, je za svaku osudu – rodijak Iko će . Reko sam mu da sam ja o tom komitu u nekoliko navrata piso, ali rodijak je bio uporan. – Dodaj još neku istinu o njemu, rodijače; ti si radio s njegovim ćaćom, ti puno toga o njima znaš. Pristo sam misleći da ću napisati opširniji tekst o našem, za mene svetom, Danu državnosti.
Štioci moji, napiso sam stvarno o njemu puno istina, pa ću opet neke ponoviti. Pas s maslom ne bi pojeo što je on sve izgovorio u vremenu otkad je bio na vlasti: da je Hrvacka slučajna država, da spomenik braniteljima treba baciti tamo negdje, da je Dan državnosti hadezeov dernek; snajperima je nadzirao velebni skup Hrvata u Vukovaru kad je pokušao tamo silom uvesti ćirilicu preko ministra policije Ranka zamazanka, a i silom provaliti u crkvu Svetog Marka; izgovorio je i mnoge druge raznorazne gluposti s kojima ne želim prljati ovaj papir.
A što se tiče Dana hrvacke državnosti, ajmo ispočetka: Dan državnosti je praktički nastao 30. svibnja 1990., kada je konstituiran prvi hrvatski višestranački sabor nakon 1918. godine, ali službeno je proglašen u ožujku 1991. kao Dan hrvacke državnosti. Jadna ti je država koja ne slavi svoj temeljni dan postanaka. Ali, jugočetnička svita niti je podnosila državu Hrvacku, niti da se slavi njen Dan, pa je, zahvaljujući jednoj pustičasnoj i liberalnom čoviku, kojeg ja nazivam grdni rukopis, Škrabalu, sklopila ovakvu trampu: Dan državnosti će se slaviti 25. lipnja umjesto 30. svibnja a duhovni blagdan Tjelovo će postati i svitovni praznik. Oprosti im, Isuse! Ta promjena je posebno sjela ne samo Mračanu nego i njegovu nasljedniku drugu Marijanu (Zokiju je takvo krsno ime) kao i svoj esdepeovoj sviti i njihovim koalicionašima.
Štioci moji, pripuni smo važnih datuma iz naše hrvacke povisti, od krunidbe prvog hrvackog kralja Budimira na Duvanjskom polju 753. godine do konstituiranja višestranačkog sabora 30. 05. 1990. godine. Vrlo bitan je i datum od 19. 05. 1991. godine, kada smo izglasali referendumom osamostaljenje države Hrvacke, barem je narod tako mislio, premda nismo; u obrazloženju glasačkog listića pisalo je da glasamo za Hrvacku kao konfederalnu jugoslavensku državu, kako je u nekoliko navrata naglasio bivši časni ministar vanjskih poslova, Davorin Rudolf. Samo živ Tuđman bi nam mogao objasniti tu neobičnu istinu.
Ta šestokraka vlast koja je minjala Dan državnosti države Hrvacke izbacila je i rič državni iz imena Hrvackog državnog sabora, što je i danas na snazi. Neka im Bog oprosti, ja još ne mogu. Onaj jado, njemačkog prezimena, obećao je da će tu rič vratiti u ime Sabora kad on postane predsjednikom Sabora, i ništa. Zato ja stalno pišem: Hrvatski sabor, koji nije državni.
Da bi zaštitili sve te antihrvacke novotarije čak su izmjenili i Zakon o referendumu, a zar je bitno koja ga je istospolna zajednica izmjenila?, da bi ušli u Euniju, protivno želji većine hrvackog naroda, kao i 1918. u Srboslaviju. Kad se sitim veselja kojim su zbog toga bili obuzeti krivokletnik Mesić, Mračan, Jusipović, Prasićka, Kosorica, Serenader…, muka me uhvati po nekoliko sati. Oni koji slave 1. srpnja 2013. godine, dan kada je Hrvacka postala članica Eunije, isti su kao i oni koji su slavili dan ulaska Hrvacke, 1. prosinac 2018., u Srboslaviju. Oni koji drugačije misle o tome, nisu mi relevantni.
Ali mi je izuzetno bitan Euronov potez kojim je devalvirao važnost 8. listopada 1991. godine. Pa to je datum otkad je država Hrvacka počela funkcionirati kao samostalna država, odvojena od Srboslavije. To bi zapravo tribo biti Dan hrvacke državnosti. Neoprostivo je brisanje važnosti ovog datuma za Hrvate, Eurone. Ti si, kako si obećao, kako ti je kada odgovaralo, napravio i odmak i primak Tuđmanovoj politici; ukinuo si 8. listopad a dopustio Tomsonu da piva hrvacke pisme.
Rodijače Iko, i svi vi moji čitatelji, pripremajući se za ovaj tekst zaključio sam da pisati o Danu hrvacke državnosti znači pisati o našem hrvackom narodu: Kakav smo mi to narod koji ne drži do svoje države, do svojih velikana, do svojih obljetnica, do svog imena, do svog identiteta, do svog jezika, do svog glagoljastog pisma; do ove ljepote koju nam je Bog dao. A šta još nismo rasprodali? Bože, kako smo nedostojni silnih tvojih darova. Oprosti nam ako je ikako moguće!
Nismo mi uopće svjesni, štioci moji, šta znači imati vlastitu državu, zato se ovako i odnosimo prema njoj. Toliko je ljudi za nju izginulo, a mi se prema njoj ponašamo kao da smo je našli na putu, kao da je tuđa a ne naša. Sramotno je koliko je malo državnih zastava bilo istaknuto nedavno u Zagrebu na Dan državnosti, a da ne govorimo o nacionalnim hrvackim zastavama. Nažalost, još uvik moramo paziti di ćemo i kako objesiti hrvacku nacionalnu zastavu. Zapravo, naš odnos prema našem Danu državnosti je vjerna slika odnosa našeg naroda prema svojoj državi. Ni 30 godina nakon što smo je obnovili mi je, mnogi, ne doživljavamo kao svoju. Hitno nam je potrebna neka vrst političkih misionara, ne samo mlađima nego i starijima, koji bi nas poučili da točno znamo što smo, ko smo, odakle smo i kamo idemo.
Možda se nećete složiti, štioci moji, ali od ukupnog broja, moja je procjena, državljana države Hrvacke, nije više od 30% (kvas) nacionalno svjesnih, 30% je (antikvas) protuhrvackih nazora, a 40% je tisto koje se može svakako mjesiti. Uvjeren sam da bi znanstvena sociološka istraživanja približno potvrdila ovu moju procjenu.
Davno sam zapiso da Hrvackom vladaju raznovrsni fluidi, hibridi i morbidi, a ne obični, normalni, prisebni ljudi, kao i u cilom Eunijom. Nažalost, puno je više onih koji žive od države od onih koji žive za državu Hrvacku.
Oprosti nam, Bože, što se ovako nečasno odnosimo prema Tebi i ovom prilipom komadu zemlje koji si nam dao, kao i jedni prema drugima!
P.S.
Nepravedno bi bilo, dok pišem ovaj tekst, ne spomenuti ovogodišnje svicko prvenstvo u nogometu. Neka Bog da snage našim nogometašima da nas što bolje i časnije predstave na toj važnoj svickoj sportskoj, kulturnoj i političkoj priredbi. Samo, kojem jugoviću je palo na pamet da igramo protiv Engleza u jugoslavenskim plavim dresovima a ne u našim svetim crveno bilim kvadratićima?
Zagreb, 20. lipnja 2026. B a r i š a
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.