PIŠE: Blago Vukadin
Skupila se mladost i starost u Lipi iznad grobova naših pokojnih Šoljića, dida Ante i babe Milke, koji su prije puno, puno godina u maloj koloniji doselili iz Crnča u duvanjski kraj, u lipski zaselak Krivodol, čuvali žune na Trebiševu, kosili travu po malom polju ispod Vrana prodajući sir i vunu i tako hraneći brojnu djecu, naše matere i ćaće.
Došlo nas je više od trideset. Skoro svi klinci iz treće generacije perfektno govore hrvatski, pa nije bilo potrebe prevoditi nadahnuti govor moje najljepše i najpametnije sestre, koja nikoga nije zaboravila, a kamoli preskočila.
Većina Milkinih i Antinih potomaka rođena je u malom planinskom naselju, skoro svi iz prve generacije zadržali su „ercegovački“ govor i običaje, pa su veći dio svoga života u neku ruku bili stranci na Duvanjskom polju, poput nas koji smo se prije puno desetljeća zaputili preko Šentilja u još dalji svijet noseći sa sobom svoje naglaske.
Zov zavičaja, upornost naše sestre Marije i dvojice tetkića – Ivina Ivana i Katina Marija – doveli su nas krajem srpnja, na Ilindan, najprije u Lipu, odakle smo djelomično asfaltiranim, a dobrim dijelom rupavim planinskim putem, krenuli prema Trebiševu, gdje je na malom groblju slavljena tradicionalna misa u spomen svima koji su tamo ili na nekom drugom mjestu sahranjeni.
Ilindan smo odredili sjećajući se velebnih derneka naših trebiševskih djetinjstava, svečanoga dana kad bi braća, sestre, matere i ćaće dolazili u posjet nama čobanima, pa ilindanskim prijepodnevom ne bismo morali čuvati janjce, a tetke Nevenka i Kata bi nas rano ujutro detaljno oprale i lijepo počešljale.
Ja sam na Ilindan godine šezdesetdevete ili sedamdesete dobio od matere okrugle, tvrde kekse s rupom u sredini da bi mi ih lopov Vinko uvečer kradomice smazao, a Mariji je baba Milka na derneku kupila zelenkaste plastične sandale i sjajnu šnalu koju je poslijepodne ponosno pokazivala janjcima.
Prepoznao sam iznad groba na čijem rubu sam za vrijeme propovijedi sjedio izblijedjelu sliku jedne mlade žene, naše daljnje rodice, nesretno nastradale prije nego sam se rodio, čiji nadgrobni spomenik mi se je prije skoro pedeset godina činio impozantnim.
Ovoga Ilindana vidio sam da su i grob, i njeno ime, i mala, od nevremena staklenim okvirom zaštićena slika skromni, kao što je bio i ostao njen život na Trebiševu.
Čistu suprotnost malim, kamenom ograđenim, zadnjim počivalištima vrijednih hercegovačkih nomada predstavlja neukusna kućica koju je poput male faraonske grobnice sebi samome podigao jedan naš, još itekako živući, daljnji rođak, ali sve je stvar ukusa u oku promatrača, pa neću trošiti više riječi na ono što mi se ne dopada.
Nadisani svježega zraka i ojačani pitama, kolačima i pršutom kojega je naša Mandoseljka, Slavkova Ruža, mlada supruga već pomalo ostarjeloga daidže Blage, posebno za nas iznijela iz Mostara, na čemu joj se svi zahvaljujemo, spustili smo se do Blidinjeg jezera, razgledavši usput samostan i crkvu u Masnoj Luci te zasjevši potom u vrhunskom restoranu „Hajdučke vrleti“, gdje nam je ljubazno osoblje serviralo janjetinu, teletinu, ušćipke, salate, juhe i druge bezbrojne mirise i okuse zdrave, planinske hrane.
Poslije obilnog objeda razdijelili smo se u dvije grupe.
Prvi su obišli groblja u Mandinu Selu, tamo zajedno vječno počivaju naši roditelji Anica-Šoljuša i njen Stojan-Ćokan, zatim do Borčana, gdje su pokopani tetka Mara, njen prvorođenac nakon čijega dolaska na svijet je ona preminula, tetka Iva-Šoljuša i njen muž Mijo-Papušić.
Marija, Ivin Milan i ja za to vrijeme posjetili smo nakon pretrpljenog moždanog udara nepokretnu tetku Nevenku i njenoga muža Vida u Lipi.
Tetka je ispustila nekoliko suza jer sam je kritizirao da je bila stroga, te sam zbog toga u uzrastu od punih pet godina pobjegao s Trebiševa.
Pravo se rasplakala Nevenka nakon što joj je Milan izračunao da već ima pedesetijednu godina radnoga staža, iako je tek navršio pedesetpetu:
„Mi smo svi počeli raditi s četiri godine čuvajući preko ljeta janjce na Trebiševu. Što se mene tiče mogu već u penziju.“
„Je, sad mi vas je žao“ – rastužila se tetka – „Nije ni vama, ni nama bilo lako.“
„Zato smo ispali ovako kršni i lipi. A nisi ni bila priviše stroga, mi smo bili naopaki“, uspio sam nekako utješiti bolesnu tetku nadodajući prije odlaska da izgleda mlađe od njene sestre, tetke Kate.
Čini mi se da se Nevenka nasmijala.
Puni sjećanja na davno prošla vremena koja se unatoč velikom broju prohujalih godina na trenutak učine nedavnima, oprostili smo se jedni od drugih u Borčanima, prije nego smo svi krenuli svojim putem u svoje nove zavičaje, znajući da je Trebiševo, odmah nakon Mandina Sela, drugo najljepše mjesto na našem plavom planetu.