Od davnina do današnjih dana mnoge su mladice izbijale iz korijenja duvanjskoga; u kolijevkama se ljuljale, prohodale i stasale za školu i mladenaštvo i odrastale ondje, ili u bijelome svijetu.
Dok se pojedinci, glumatajući da su nadrasli duvanjske okvire, distanciraju od svoga zavičaja, u stopu ih prati duvanjski naglasak što ga usisaše na majčinim grudima.
Gotovo stopostotna većina se, pak, dičila i diči zavičajem, u prvi plan ističući da se ponose njime. Čini mi se da se taj ponos odnosi na kraj kao takav. Ako je taj dojam točan, nisam u stanju to olako prihvatiti. Jednostavno stoga što su planine i polja, čist zrak i bistri izvori u duvanjskome, kao i u svakome kraju svijeta, vlasništvo dragoga Boga, koje nam je dao na korištenje! U vezi s tim umjesto ponosa, primjerenije bi bilo izražavati zahvalnost na toliko dragom zavičaju.
Nema sumnje da je ponos dio čovjeka. Čovjek, kojemu nedostaje osjećaj ponosa, nije svoj! Stoga je normalno da se poistovjećujemo s pripadnicima svoga naroda, a, u užem smislu, i s pripadnicima zavičaja, koji su u određenom području uložili velik trud i ostvarili istinske vrijednosti. Naravno, ponosni smo, primjerice, na Duvnjake junake iz daljnje prošlosti i iz nedavnoga Domovinskog obrambenog rata, koji nam obraniše naša ognjišta, posebice na one, koji nisu štedjeli ni vlastite živote u toj obrani. Trebamo biti ponosni na franjevce, koji su nam kroz stoljeća čuvali i očuvali vjeru u trojedinoga Boga; koji su snažili svijest o nacionalnom identitetu i o istodobnom poštivanju drugih naroda i svakoga čovjeka. Možemo biti ponosni i jesmo na matere, koje su trajno ostale ili povremeno ostajale bez muževa, vodile obitelj i podizale djecu. Dakako i na očeve, koji su znojem i suzama zalijevali bauštele po Njemačkoj i Austriji, otkidajući od vlastitih usta da bi djecu školovali i omogućili im da lakše zarađuju kruh svagdanji.
No, ljubav sve pokriva i u se uključuje: ljepotu i dobrotu, zahvalnost i ponos, poštivanje i odgovornost. Zar zbilja postoji itko tko ne voli svoj zavičaj? Netko tko je izgubio uspomene iz djetinjstva? Sjećanje na vršnjake i sumještane s kojima je dijelio dobre i loše trenutke? A nije da ih nije bilo! Ta, svi smo mi posijali svoje stope po zavičaju, svoje riječi, viku i ciku, zdravice, smijeh i gangu; razasuli svoj trud i muku, patnju i bol. Mi smo prostrli svoje duše po rodnome kraju! I nikada nismo dopuštali, niti ćemo dopustiti da nam taj sivo-zeleno-žuti sag netko čizmom uprlja, da ga onečisti nečasnim riječima i oskvrne zlim namjerama.
To što je glavni satrap pustio s lanca divlje horde partizanskih dželata da pobiju Hrvate, među kojima i brojne Duvnjake, nije bilo na bojnome polju(!), već na pragu vlastite kuće ili po rudnicima, šumama i jamama širom Slovenije i Hrvatske. Bio je to kukavički pokolj zarobljenih i razoružanih vojnika i civila u poraću (1945-1948)! Nije li i razoružan vojnik također civil?
No, takva nevina krv nije mogla zaprljati naš sag, našu duvanjsku zemlju! Ona ju je pročistila i dodatno posvetila. I ta je žrtva mučenika zapisana u Božjim knjigama.
Ante Šarac