PAD JAJCA V. DIO: Kalvarija spašavanja Ćaninog polja i dolazak Kordića i Blaškića u Jajce

-U mome odgovoru da je i ova tvrdnja Midhata Karadžića u potpunosti netočna i da se isključivo radi o jednom planski osmišljenom klevetničkom napadu (laži) na nadređene institucije HVO-a i njene istaknute vojno-političke pojedince – gdje im se perfidno imputira neposredna urotnička odgovornost (planeri i operativci) u tobožnjoj izdaji/prodaji grada – poslužit ću se logičnom formulacijom nekih temeljnih postavki kontradiktornog iskaza.

Prvo želim istaći i pojasniti većem dijelu neinformiranih građana (svakako ne i braniteljima) Jajca da je Midhat Karadžić u navedenom citatu pod gore navedenim pojmom “najkritičnije točke obrane” (gle paradoksa, to shvatio tek pišući svoju knjigu) isključivo mislio na Ćanino polje. Da se radi o neistinitom navodu i o izričito iskonstruiranoj laži prvo ću se pozabaviti vremenskom dimenzijom spomenutog događaja koji činjenično opovrgava točnost fabuliranog navoda. Naime, točno je da se u vihoru ratnih događanja 1992. jedna postrojba HVO-a samoinicijativno povukla s linije obrane Ćaninog polja ali je netočno da se ista povukla “nakon posjete Darija Kordića i Tihomira Blaškića ” Jajcu i jajačkoj bojišnici. Spomenuto povlačenje se dogodilo prije njihova dolaska u Jajce te u iskazu pokojnog gradonačelnika ne vidim nikakvo logično objašnjenje njihove uzročnoposljedične odgovornosti u povlačenju HVO-a sa spomenute crte obrane.

Evidentno je da je autor ovog citata u pisanju svoje knjige, u nedostatku validnih argumenata tu prazninu popunjavao svojim podvalama i besmislicama kako bi pod maskom imaginarne istine obmanuo javnost pripisujući grijehe i propuste svojih vojnopolitičkih struktura drugima. Pošto se radi o jednom iznimno važnom povijesnom, za obranu grada prijelomnom događaju, dužan sam građanima Jajca, ovim obraćanjem podrobnije pojasniti okolnosti koje su uzrokovale to fatalno povlačenje snaga HVO-a s crte obrane Ćaninog polja, a koje je M. Karadžić maliciozno koristio u svom manipuliranju javnosti.

Tri razloga pada Ćaninog polja

Tri (3) su ključna, po svojoj prirodi međusobno isključiva, razloga pada Ćaninog polja:
1. Apsolutna superiornost agresora
2. Potpuna potrošenost i iscrpljenost postrojbi HVO-a u zoni odgovornosti
Ćaninog polja i
3. Ljudski faktor – zapovjedna odgovornost/neodgovornost.

Što se tiče prvog razloga bilo bi iluzorno upuštati se u bilo kakvu raspravu i uvjeravanja u suprotno. I laicima je bilo jasno da u takvom odnosu snaga nismo imali baš nikakvu šansu za uspješnu obranu na duže razdoblje. Toga je bio svjestan i agresor. Znao je da je naša jedina šansa i snaga (pored motivacije) u korištenju konfiguracije terena, koja je nama (koji smo se branili) itekako pogodovala. Ljetu je bio kraj i kalendarski se ulazilo u neizvjesnu i vjerojatno kišnu jesen. Neprijatelj je bio svjestan da mora što prije ovladati Ćaninim poljem kako ne bi bio u utrci s vremenom (jednom od najvažnijih komponenti ratovanja), te ako izgubi na vremenu, izgubit će i inicijativu kojom kontrolira prostor, tempo, težište i pravce djelovanja. Ulazak u zimu i nezauzimanje Ćaninog polja prije prvog snijega bilo bi krajnje pogubno za njih jer bi time izgubili mogućnost uspješnog manevriranja svojih snaga (posebno oklopno-mehaniziranih) u otežanim zimskim uvjetima. Sve spomenuto bi išlo u prilog obrane, a agresor bi zasigurno morao (ako ne zauzme Ćanino polje) svoje planove zauzimanja grada prolongirati za 5 do 6 mjeseci. Uzimajući sve to u obzir, neprijatelj je odlučio pokrenuti snažnu ofenzivu u kojoj potrošene, brojčano inferiorne i neadekvatno opremljene i naoružane postrojbe HVO-a nisu imale nikakve šanse. Ishod je poznat, palo je Ćanino polje.

Digresija: Što je to većinski dio vojnopolitičkog vrhovništva TO-a Jajca očekivao i čemu se nadao? Je li to bila isključivo obveza i zadaća HVO-a da brani i obrani Ćanino polje a time i grad? Pokojni Midhat Karadžić tvrdi da je Ćanino polje palo “bez ikakvih napada agresora”, što je još jedna podvala neupućenoj javnosti. Točno je da se već neminovno povlačenje postrojbi HVO-a (za koje kao časnik i prvi čovjek obrane odgovorno tvrdim da se NIJE SMJELO DOGODITI) odvijalo u uvjetima prekida borbenih djelovanja agresora ali mnogo važnije je pitanje na koje bi trebalo dati odgovor građanima Jajca, zašto jedinice TO-a na moj zahtjev i molbu nisu priskočile u pomoć i zaposjele dijelove napuštene linije obrane gdje ionako, kako tvrdi Midhat Karadžić “nije bilo nikakvih napada agresora” što podrazumijeva i nikakvu neposrednu opasnosti po njih da to i učine a nisu? Odgovor na ovo i slična pitanja zasigurno bi više pomogao građanima Jajca u njihovoj spoznaji povijesne istine od višedesetljetnog deplasiranog upiranja prstom u HVO kao jedinog krivca za tobožnju izdaju i pad grada. Pitam se jesu li svi ti “eminentni” stratezi i ideolozi TO-a (uključujući i Midhata Karadžića) zaista podcijenili ili u svojim briljantnim vojnim analizama i kalkulacijama previdjeli snagu agresora i procijenili da se Ćanino polje i ne treba braniti.

Ono što me posebno, kao čovjeka i vojnika (a vjerujem i sve iskrene jajačke domoljube) istinski ganulo, pa me – između ostalih razloga – natjeralo na ovo javno obraćanje, činjenica je da se Ćanino polje u jednoj krajnje neravnopravnoj, klasičnoj frontalnoj borbi mjesecima krvavo i uspješno branilo od vojnički neusporedivo nadmoćnijeg svirepog agresora i da su te činjenice itekako svjesni i vojnopolitičke vođe TO Jajce koji su, umjesto odavanja priznanja tom epskom junaštvu i nesebičnoj žrtvi koju smo svi zajedno dali u obrani grada, odlučili neargumentirano blatiti i pljuvati po prolivenoj krvi.

Udio TO u obrani Ćaninog polja- zanemariv

Da bi čitateljima pojasnio što se uistinu događalo posljednja 24 sata prije pada Ćaninog polja i time argumentirano obrazložio preostala dva ključna razloga njegova pada, ukratko ću kronološki sumirati sam tijek događanja u tom striktno specificiranom razdoblju, nudeći informacije iz prve ruke temeljem kojih će čitatelji biti u prilici prosuditi radi li se u gore navedenom citatu o planskom povlačenju/izdaji HVO-a ili je riječ o planski fabriciranoj medijskoj laži. Svakako da ću dati odgovor i na to (o čemu Midhat Karadžić i njegovi ideološki zaslijepljeni istomišljenici ne govore/pišu) jesu li se isključivo postrojbe HVO-a povukle sa spomenute crte obrane, je li TO Jajce htio i mogao preventivno djelovati da do toga ne dođe a kada je do povlačenja i došlo, je li TO Jajca mogla i htjela privremeno (dok ne stigne pomoć koja je bila na putu prema Jajcu) zaposjesti napuštenu liniju obrane i time spriječiti/spasiti pad Ćaning polja.

Opće je poznato i dokumentirano a ja odgovorno tvrdim (pritom, uz dužno poštovanje, nikako ne umanjujući žrtvu i prolivenu krv nekolicine domoljuba iz redova TO Jajce, koji su stradali na tom dijelu bojišnice) da je udio TO Jajce u obrani Ćaninog polja vojnički gledano skoro zanemariv. Već sam napomenuo da su u obrani i kontroli Ćaninog polja od samog početka, pa sve do njegova pada uglavnom participirale postrojbe HVO-a (90-95%) te je logično (na to sam, između ostalih upozoravao i Midhata Karadžića) da su se snage HVO-a u toj zoni odgovornosti maksimalno potrošile i iskrvarile a mi nismo imali dovoljno raspoloživih i svježih snaga u rezervi za njihovu smjenu kako bi im se osigurao prijeko potrebni odmor, formacijsko popunjavanje i osvježavanje. To je na kraju i rezultiralo padom Ćaninog polja jer ga HVO više nije mogao dovoljno dugo braniti (do pristizanja pomoći) a TO Jajce i njegove vojno-političke vođe nisu htjeli.

Prisjetite se strategije TO s linijom obrane na Volijaku ili zablude zvane ‘Dnoluka – bastion obrane’. Vojnički gledano sve je jasno: Ćanino polje je palo isključivo zbog potpune iscrpljenosti i potrošenosti snaga HVO-a na tom dijelu bojišnice nakon višemjesečnog ratovanja protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja iz zbog krajnje neodgovornog ponašanja TO Jajca koja se umjesto aktivnog i recipročnog sudjelovanja u obrani Ćaninog polja neshvatljivo odlučila na ulogu pasivnog promatrača. Tu se nikako ne smije zaboraviti ni fatalni propust do kojeg je došlo u zapovjednoj strukturi HVO-a na taktičkoj operativnoj razini zapovijedanja, koji je pripomogao samovoljnom povlačenju postrojbi s crte obrane.

Ubrzano trošenje elitnih postrojbi HVO-a

Krenimo redom. Zbog iznimno teške situacije na jajačkoj bojišnici, pojačanih neprijateljskih napada, barbarskog razaranja gada i njegove okolice i svakodnevnih gubitaka života ljudi, došlo je do velike iscrpljenosti i ubrzanog trošenja elitnih (najbolje što smo imali) postrojbi HVO-a raspoređenih u zoni odgovornosti Ćanino polje. S obzirom na sam značaj obrane Ćaninog polja te višemjesečnog neuspješnog uvjeravanja i nadmudrivanja s Komandom TO-a Jajce i lokalnim štabovima TO-a oko prijeko potrebnog reciprociteta u obrani Ćaninog polja, pribjegao sam jedinom mogućem rješenju: traženju hitne interventne pomoći u ljudstvu od Zbornog područja HVO-a Srednja Bosna. Shvativši da je vrag odnio šalu, zahtjev/molbu za pomoć, uz detaljno obrazloženje stupnja kritičnosti situacije, uputio sam 4 – 5 dana prije pada Ćaninog polja. Neposredno nakon upućene molbe, preko kurira (operativnog časnika Zbornog područja HVO-a Srednje Bosne) dobio sam garanciju da će mi tražena pomoć biti poslana i da bi trebala stići u sljedeća dva do tri dana.

U popodnevnim satima 23. 8. 1992. potvrđeno mi je da je pomoć iz Srednje Bosne upućena i da je na putu prema Jajcu te da bi (ako sve bude prema planu) trebala stići u Jajce u toku noći 23/24. kolovoza. To nedjeljno popodne, samo sat ili dva nakon što sam dobio potvrdu o pristizanju pomoći (tada nisam znao da s vojskom na čelu dolaze Darijo Kordića i Tihomir Blaškić) zaprimio sam ultimativnu prijetnju pripadnika tomislavgradske bojne, ako im hitno ne osiguram zamjenu da će se oni (dijelovi I. i II. bojne HVO-a) povući s linije obrane Ćaninog polja.

Digresija: Svakako, radilo se isključivo o samoinicijativnoj ucijeni 2-3 pripadnika spomenutih postrojbi dok vojska (kao ni ja) na crti obrane nije imala pojma što se to događa i sprema iza naših leđa. Točnost mojih navoda mogu potvrditi brojni živi akteri obrane Ćaninog polja kao i neka sačuvana arhivska izvješća zapovjednika voda/satnije tomislavgradske bojne koji su bili raspoređeni u zoni odgovornosti Ćaninog polja.

Svjestan težine situacije, pozivajući se na vojničku stegu te na zapovjednu odgovornost i časničko dostojanstvo, bezuvjetno i rezolutno sam inzistirao da nikakvo povlačenje ne dolazi u obzir. Istodobno sam obrazlagao katastrofalne posljedice mogućeg povlačenja. Hrabrio sam ih i molio (drugo nisam ni mogao jer radilo se o dragovoljcima a ne o profesionalnoj zakonom uređenoj vojsci – ni države, ni vojske) da ne napuštaju položaje, rekavši im da je obećana pomoć na putu prema Jajcu i da im garantiram svojom časničkom riječju da će dobiti smjenu u sljedećih 24 sata. Pri tome sam im objasnio (budući da je vladalo relativno borbeno zatišje) da trenutačno nema nikakvih izravnih napada ni prijetnji neprijatelja usmjerenih na njihove linije obrane, da je relativno mirno i da bi bespotrebno samovoljno povlačenje bila vojnička izdaja. Rekao sam, ako ste izdržali do sada, ne vidim nikakva razloga zašto ne bi mogli izdržati još malo, do pristizanja pomoći. Otišli su bez komentara i ijednog logičnog protuargumenta zašto bi se zaista trebali povući.

Mislio sam da je problem riješen, pri tome ne sluteći što se zaista radi i sprema iza mojih leđa (i to je dio rata). Nakon što su takozvani emisari spomenutih bojni otišli nazad u svoja lokalna zapovjedništva, istog sam trena još jednom (zadnji put) upozorio zapovjednika odgovornog za kontrolu i obranu Ćaninog polja s problemom mogućeg povlačenja pri čemu sam mu izričito stavio do znanja da do povlačenja ne smije doći i da će osobno biti odgovoran u slučaju da dođe do povlačenja.

Ipak, precjenjujući njihov ljudski i moralni potencijal, njihovu vojničku izobrazbu i razumijevanje kodeksa vojne etike i zapovjedne stege, podcijenivši snagu njihovih nesrazmjernih karijerističkih pobuda, snagu njihove zavisti i zlobe koja je bila jača od svih svetinja koje sa sobom nosi obrana rodnoga grada, ipak se dogodilo nezamislivo.

Samoinicijativno povlačenje dijela I i II bojne HVO

Naime, 23. 8. 1992., oko 21:30 dobivam informaciju da je u režiji Ante Lukića (zvanog Opušak), uz vjerojatnu suglasnost i sinkronizirano djelovanje i blagoslov zapovjednika tomislavgradske bojne Ive Šimunovića počelo ničim izazvano, samoinicijativno povlačenje dijelova I. i II. bojne HVO Jajce s linija obrane Ćaninog polja.

Napomena: Kad se radi o neposlušnosti ili samovolji kao što je samoinicijativno povlačenje postrojbi s linije obrane, tada bi se u bilom kojem ratu (u zakonski uređenim oružanim snagama, ne i dragovoljcima, što nikako ne umanjuje njihovu moralnu odgovornost) pristupilo hitnom izricanju i izvršenju najstrože vojne presude (razlog: to je čin izdaje koji se u vojsci i ratu ne tolerira i ne prašta).

Nešto ranije, to nedjeljno popodne (23. 8. 1992.), odmah nakon izravnih ultimativnih prijetnji povlačenja (o kojima se, istine radi šuškalo još i dan prije, u subotu 22. 8. 1992.) pokušao sam koliko toliko (iako sam bio siguran da do povlačenje neće i ne može doći) preventivno djelovati i ojačati obranu Ćaninog polja neophodnim popunjavanjem linije obrane na najkritičnijim dijelovima kako bih osigurao uspješno držanje linije do pristizanja pomoći. U tom naumu, u dogovoru sa IV. i VII. bojnom HVO-a teškom smo mukom uvečer (oko 6 ili 7 sati) uspjeli skupiti (skrpiti) i poslati pomoć veličine dva formacijska voda; vod VII. bojne i vod gotovo nenaoružanih pripadnika IV. bojne kojima sam obećao da će naoružanje i sve potrebno primiti na odredištu (rajon Gornjih Mila) prije upućivanja (razvođenja) na liniju obrane.

TO napušta Ćanino polje

Tijekom noći (subota, 22. 8. 1992.) u razgovoru s Komandom TO-a dogovorili smo se da će i oni u nedjelju ujutro (23. 8. 1992.), čim svane uputiti pomoć jačine jednoga voda, što su i učinili. Kako sam kasnije bio informiran, jedna polovica tog voda je odmah bila raspoređena na crtu obrane, dok je druga ostala u pričuvi. Budući da je to jutro došlo do žestokih neprijateljskih napada, u nedostatku ljudstva, u pojačanje je poslana i druga polovica voda TO-a. U večernjim satima tog dana (oko 20 sati) dobio sam informaciju da se cijeli vod TO-a Jajca samovoljno povukao i napustio bojišnicu Ćaninog polja.

Istine radi, iako se u citatu M. Karadžića decidirano tvrdi da su linije obrane Ćaninog polja “isključivo napustile postrojbe HVO-a ”evidentno je, da je to isto uradila i jedinica TO-a Jajca. Svakako, takvo što nije nigdje zabilježeno, ni u jednom zborniku sjećanja, forumima na kojima se rasvjetljavala ratna povijest Jajca ili u nekoj od monografija o padu grada kao ni u knjigama koje se svesrdno preporučuju kao obvezna lektira bošnjačkog naroda.

Nakon što sam saznao da se cijeli vod TO-a samovoljno povukao i napustio bojišnicu na Ćaninom Polju, u iščekivanju prijeko potrebne pomoći iz Srednje Bosne, odlazim u zapovjedništvo II. bojne HVO-a a potom na linije obrane Gole planine s ciljem da se sa zapovjednicima na smjeni osobno uvjerim u brojno stanje postrojbi na crti obrane kao i onih na odmoru kako bismo dogovorili (ako je ikako moguće) uz već poslanu pomoć vodova IV. i VII. bojne (koja je povlačenjem TO-a postala nedovoljna), hitno slanje dodatne pomoći od još jednog voda HVO-a. Nažalost, u tom svom naumu nisam uspio budući da nismo imali nikakvih snaga u rezervi a povlačenje i pregrupiranje ljudstva s linije obrane Gole planine bilo je neizvodivo (krajnje riskantno).

Šok po povratku u Stožer

Sve se to zbivalo tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak 23/24. kolovoza 1992. Kada sam odustao od te opcije odlučio sam se vratiti u zapovjedništvo i s ostalim članovima stožera analizirati trenutačnu situaciju i pokušati zajednički naći moguće (privremeno) rješenje.

Na povratku u stožer (oko 3 sata ujutro, ponedjeljak 24. 8. 1992.) doživio sam istinski šok. Ispred mog zapovjedništva, na čelu s Antom Lukićem čekalo me nahuškano ljudstvo (dijelovi postrojbi HVO-a) koje je povučeno s crte obrane Ćaninog polja. Trenutno shvativši o čemu se radi, ne gubeći vrijeme, kroz masu bojovnika, u jednoj izuzetno naelektriziranoj i napetoj atmosferi prilazim Anti Lukiću koji me (dok sam mu prilazio) promatrao podmuklim pogledom i podrugljivim (provokativnim) osmijehom koji neću zaboraviti dok sam živ. Bez oklijevanja (iako mi je sve bilo jasno) upitao sam ga što se dogodilo. Odgovorio mi je (uz nekoliko popratnih vojničkih besmislica) da je povukao vojsku s linije budući da im nije došla smjena i doveo ih tu meni, pred stožer, da im ja osobno objasnim razloge nedolaska smjene.

Što je mislio, da sam ja mađioničar koji vadi vojsku iz džepa kao što mađioničari vade zečeve iz šešira. Nije mislio ništa, nije ni mogao jer nije ni znao. Da je mogao i da je mislio, ne bi ni uradio to što je uradio.

Svakome iole obrazovanom vojniku (posebno u ratu) trebalo bi biti jasno što je to vojna stega i subordinacija. U tom trenutku nisam prepoznao niti jedan jedini opravdan razlog zašto bi (osim bolesnog ega) jedan niže rangirani zapovjednik preskočio cijeli zapovjedni lanac (minimum 6-7 razina zapovjedne hijerarhije) i tražio objašnjenje (koje je već dobio uhodanom linijom zapovijedanja) od zapovjednika koji se formacijski nalazio na vrhu zapovjedne piramide.

U tom kratkom razgovoru, kad sam ga upitao što je s poslanom pomoći od dva voda HVO-a (vod IV. i vod VII. bojne), saznao sam da ih uopće nije koristio niti slao na liniju obrane pošto se odlučio na potpuno (pripremano) samovoljno povlačenje. Poslije sam saznao, što može posvjedočiti i velik broj preživjelih aktera povlačenja (koji su mi se u danima neposredno poslije povlačenja kao i godinama poslije, osjećajući grižnju savjesti, ispričavali za nepromišljeni akt uz obrazloženje da su bili zavedeni i izmanipulirani) da je ogromna većina dragovoljaca (osim manje grupe zavedenih i odanih ideji jednog demagoga) bila šokantno iznenađena i revoltirana odlukom bespotrebnog povlačenja. U tom revoltu, neposredno nakon povlačenja, jedan stariji autoritet (pokojni Ilija Lukić, svjestan posljedica sulude odluke i samovolje), prišao je Anti Lukiću i ošamario ga.

Ne gubeći vrijeme i ne upuštajući se u daljnju bespotrebnu raspravu i uvjeravanja, upitao sam Antu Lukića i vojsku (uz objašnjenje da još nije kasno ako to uradimo prije svitanja) žele li se vratiti na napuštenu/praznu liniju koju su ostavili iza sebe. Odgovor je bio: NE.

Bitno je istaknuti da Ive Šimunovića, zapovjednika HVO-a odgovornog za taj dio bojišnice nije bilo nigdje (nedostupan) sljedećih 24 sata. Tada počinje moja kalvarija spašavanja Ćaninog polja. U situaciji u kojoj više nisam imao niti jednog jedinog vojnika u rezervi, stupio sam u kontakt s Komandom TO, objasnio im težinu novonastale situacije (u ratu se sve događa brzo i neočekivano) i tražio od njih hitno slanje već unaprijed dogovorene pomoći (dogovorene noću 23. 8. 1992., prije nego je došlo do povlačenja) kako bi oni, ako je ikako moguće, prije svitanja uskočili i zaposjeli sad već napuštenu liniju obrane. TO mi je potvrdio da će odmah poslati jednu jedinicu krajišnika (80 do 100 vojnika) u rajon zaseoka Blaževići odakle bi ih vodiči II. bojne HVO-a, koji poznaju teren i situaciju bojišnice, trebali uputiti/odvesti na zaposjedanje napuštene linije obrane.

Odmah potom sam kontaktirao i zapovjednika kombiniranog (TO/HVO, većinski TO) interventnog voda Marija Mašića (pripadnik HVO-a) tražeći od njega hitno podizanje i slanje njegova voda u rajon Ćaninog polja odakle bi s Krajišnicima (koji su po mojim informacijama već bili na putu) trebali biti upućeni na zaposjedanje tad već napuštene linije obrane. Budući da telefonske linije nisu radile, s jednim od mojih pratitelja (pokojnim Markom Blaževićem) uputio sam se u rajon Volijaka kako bih pomogao zapovjedniku Mariju Mašiću u prikupljanju njegova ljudstva.

Podizanje i prikupljanje ljudstva (od vrata do vrata) izvedeno je u iznimno teškim i krajnje opasnim noćnim uvjetima, pod snažnom neprijateljskom vatrom bestrzajnih topova s položaja na Ćusinama koji su bili smješteni na udaljenosti od samo 300 do 400 metara zračne linije. Kada smo nekako uspjeli prikupiti ljudstvo Mašićevog voda, zajedno smo (oko 4 sata ujutro) u odvojenim vozilima krenuli prema Goloj planini odakle bi, prema planu, Mašićev interventni vod trebao biti upućen u rajon Ćaninog polja gdje ih je već (prema mojim informacijama) čekala jedinca Krajišnika.

Mujo Kadrić je upreio pištolj u mene

Na tom putu, ceradno transportno vozilo (dajc ili neki drugi tip TAM-a, više se ne sjećam) s ljudstvom interventnog voda iznenada je zastalo na raskrižju Kalemić na Carevu polju. Izašao sam iz svoga vozila da vidim o čemu se radi. Ispred vozila (dok je vojska ispod podignute cerade promatrala naš razgovor) upitao sam komandanta TO Jajce Muju Kadrića (za kojeg nisam ni znao da je tu) zašto su zastali. Mujo Kadrić mi je odgovorio da su se odlučili vratiti uz obrazloženje da su se predomislili (promijenili odluku) i da više ne žele ići na Ćanino polje. To se sve događalo u svitanje 24. 8. 1992., oko 5 sati ujutro. Iznenađen njihovom odlukom, molio sam ih i preklinjao da to ne rade, da ostanu. Predložio sam im da ću ih ja osobno voditi, biti na čelu postrojbi pri zaposjedanju prazne linije kako bi im razbio strah, vratio im samopouzdanje i svojom glavom jamčio njihovu sigurnost. Ništa nije pomoglo, Mujo Kadrić je kategorički odbijao sve što sam predlagao. Nije odustao od svog nauma da ne ide na Ćanino polje i da se vrate nazad. U tome mome uvjeravanju, kada sam shvatio da od slamke spasa (dogovorenog plana) nema ništa, pukao sam gubeći samokontrolu, u naletu emocija zaplakao i u bijesu (revoltiran) bacio osobno naoružanje (pušku) i tako u transu krenuo prema Muji Kadriću koji je u strahu od moje neočekivane reakcije (s ciljem nepotrebne samoobrane) nespretno izvadio pištolj i smeteno ga pokušavao uperiti prema meni. U tom svom bijesu, emocionalno polomljen, urlajući sam ga pitao jesu li svjesni što rade. Da se to doista dogodilo (skoro od riječi do riječi) kako sam opisao mogu potvrditi živi svjedoci Mašićevog voda i nekolicina žitelja (mojih susjeda) Carevog polja (Kalemića) koji su u strahu (čuvši galamu) izišli iz svojih kreveta/skloništa da vide što se događa. Pitali su: Stjepane što da radimo, je li sve gotovo, jesmo li sigurni, treba li da se pakiramo i bježimo? Odgovorio sam im da ne brinu, da je sve pod kontrolom i da su sigurni. Pokupio sam svoju pušku i bez riječi se uputio nazad u grad, u svoj stožer.

Do rata gospodina Muju Kadrića nisam uopće poznavao. Sve što sam znao o njemu jest to da je bio prvi gradonačelnikov (SDA) izbor za komandanta TO-a Jajca. Prvi put sam čuo za njega a kasnije i upoznao samo nekoliko mjeseci prije prvog aresorskog napada na grad. Radi se o osobi koja se neposredno po svom povratku iz Splita (gdje je dotad radio) u rodni grad, u jeku svesrpske agresije na Hrvatsku, isticala u svojim izjavama kako treba sve ustaše (njegov sinonim za Hrvate) pobiti pri tome okrivljujući Hrvatsku za početak rata i raspad mu bivše države na temelju čega je opravdavao velikosrpsku agresiju.

Pri dolasku u zapovjedništvo navratio sam u centar veze HVO-a gdje su mi saopćili da se i jedinica Krajišnika, odmah nakon pristizanja u rajon Ćaninog polja, povukla i vratila nazad, odbijajući zauzimanje napuštenih dijelova linije obrane. Bez komentara, izložen nemjerljivom pritisku koji sa sobom nosi odgovornost sudbine grada, skrhan, s nekim čudnim – do tada mi nepoznatim – pritiskom i bolom u grudima, otišao sam u svoj ured gdje sam nekih desetak minuta zurio u plafon pitajući se što dalje. Bio sam svjestan (bez snaga za protuudar i vraćanje izgubljenih položaja) da nam je jedina opcija uzmicanje i hitno utvrđivanje nove linije obrane pozicionirane tako da nam omogući s distance kakvu takvu kontrolu tada već izgubljenog brisanog prostora Ćaninog polja, a da pri tome ne budemo previše otvoreni neprijatelju. Pitao sam se što ako pomoć iz Srednje Bosne ne dođe (rat je, milijun je razloga za to), nisam imao ljudstvo za liniju (smjenu) koja je napuštena, neću imati ni za novu, sad već znatno zahtjevniju. Razmišljam o mogućem pregrupiranju mojih postrojbi na drugim linijama obrane kako bi popunio novonastalu prazninu.

Dolazak Blaškića i Kordića

Dok sam tako u očaju pokušavao naći hitno rješenje da se spasi što se spasiti može, što je u jeku tih događanja radio vojnopolitički vrh TO-a Jajca? Ništa, nije ih bilo nigdje. Kao i dotad, bili su promatrači, čekali da vide što će HVO uraditi. Njihova besmislena strategija da se grad brani (ako do toga dođe) na Volijaku je perfektno funkcionirala. Nisu imali razloga za alarm i zabrinutost. Dok sam tako razmišljao što mi je činiti (oko 6 sati ujutro, ponedjeljak 24. 8. 1992.) otvorila su se vrata mog ureda u koji su pod punom ratnom spremom, s pancirkama i kacigama na glavi, niotkuda, ušli Darijo Kordić i Tihomir Blaškić.”

Kraj V. dijela. Nastavit će se…/HMS/