Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo istinitu priču – Živa istina – Mije Tokića, a slijedeći četvrtak također donosimo istinitu priču, ali ratne tematike.
Foto: Tomislavgrad/ Duvno/ Županjac kroz fotografije
Živa istina
Ne ćete mi vjerovati, sve je tako bilo. Živa istina. U ovoj su priči glavni junaci moja mater i ja.
„Sinko, probudi se, obuci se, mora’ ćeš u grad.“ Nešto sam i doručkovao, slabo se sjećam. Natovarili smo, ne sjećam se više, ili našeg Dorata ili kobilu koju smo kasnije kupili. (Otac ju je kupio na pazaru u Duvnu vjerojatno od nekog od Šipova, zvali su je Danka i mi smo zbog tog imali problema s njezinim imenom, bilo nam je neobično i nije nam se sviđalo životinju zvati, Bože mi prosti, činilo nam se, ljudskim, insanskim, imenom. Nikad je nismo ni preimenovali i bila je nekako bez imena ili bi promrsili to Danka kao da se ispričavamo i njoj i ljudima. Ali bila je to lijepa kobila. Mirna i poslušna. Bila je malo krupnija od naših domaćih konja, ali nije bila velika. Kasnije kad su se u selu počeli nabavljati krupniji, valjda slavonski konji, i nju smo prodali.) Sad kad bih ja znao kojeg smo konja natovarili, točnije bih znao koliko sam tad imao godina. Vjerojatno 12, 13 najviše.
Od naše kuće do grada najkraćim putem priko polja vjerojatno je, zavisi do koje točke putuješ, 12 km. I idem ja priko polja s natovarenim konjem. Nigdje nikoga. Lijepo je vrijeme, ljeto je, znam jer je pokošeno, jer se ne ide u školu pa sam slobodan, jer je gotovo presušila Šujica pa se lako prelazi. O čem sam sve maštao ne sjećam se, ali me sigurno ova širina, ovo prostranstvo nadahnjivalo. I naše plave planine. Konj je bio miran pa sam se mogao vrtiti na sve strane, upijati sve oko sebe i ploviti za (sa) svojim mislima. Kako smo prošli kroz grad, ne sjećam se. Znam da sam došao u prodavnicu koja se nalazila u ulici u kojoj je dugo godina bila Intina gostionica i baš na mjestu gdje je jedno vrijeme Spomenko Lene Kovačevića imao kafić. I kad me prodavač, čovjeka se sjećam izvrsno ali imena ni tada, a ni danas ne znam sa sigurnošću. Znam da je bio s (iz) Eminova Sela, možda je bio Luka ili Milan, ali ne znam, prezime mu je bilo možda Savić, možda Zdilar, ne znam. Zašto vam ovo sve govorim? Da vas uvjerim da je sve što vam govorim živa istina. I kad me upitao: „Mali, šta ćeš ti?“, rekao sam da me mater poslala jer ona je jučer (vjerojatno ponedjeljak) bila u ovoj prodavnici i htjela je kupiti mekinje i platila je mekinje, a vi ste joj zabunom natovarili bilo brašno pa sam došao zamijeniti. (U to vrijeme u nas se brašno klasificiralo na nulu – bilo brašno, stočno brašno i mekinje. Kako su se razlikovali u kvaliteti, tako su se razlikovali i u cijeni.) Čovjek me u čudu gledao i više je puta glasno čak i na ulici ponavljao : “Ovo još nisam vidio! Ljudi, ovo još nisam doživio! Ovo još nisam upamtio!“ Što je on više i glasnije ponavljao meni su se više rumenili obrazi od ponosa. Rastovarili smo bilo brašno i natovarili mekinje i ja sam krenuo nazad preko polja Duvanjskog. Ne znam o čem sam sve maštao, ali znam da su mi čitavim putem bridili obrazi od ponosa.
Mekinje sam dovezao kući i vjerojatno taj dan nisam išao janjcima.
I uvijek kad se sjetim ove zgode iz djetinjstva gore mi obrazi od ponosa na moju mater i ponekad, priznat ću vam, svrnu mi se suze.
Mijo Tokić