Susreli smo se prvi put u jesen 1929. u sjemeništu na Širokom Brijegu i kroz dulje vrijeme dijelili zajedničku sudbinu mladenačkih dana. To su bila vremena đačkog nestašluka, dječačkih lutanja i nedozrelih želja. On je bio tih i povučen, ali pouzdan prijatelj komu se moglo vjerovati. U sebi je krio ozbiljnost odrasle osobe i čvrstoću krševitoga rodnog kraja koji je siromaštvo okamenilo i sililo na iseljavanje. Iz tog je malog sela poslije stasao nov naraštaj odgojenih i školovanih ljudi rasijanih po svim kontinentima svijeta. Oni su odlazili bez povratka i u tuđem svijetu širili ideju o svome narodu, ali bez veće koristi rodnom kraju. A mučenički puk njegova rodnog Posuškog Graca odlikovao se marljivošću, rodoljubljem i brojnom djecom. Međutim, u oluji ratova i neprijateljskih razaranja njegovo je rodno mjesto splasnulo i brojem istančalo. Ni tu više ne vrijedi stara izrjeka da Hercegovina sve naseli, a sebe ne raseli.
Navedena obilježja ocrtavala su se na plemenitu i zamišljenu mladiću fra Zvonki koji je iščezao s lica zemlje kada je tek počeo orati Božju njivu i u njezine brazde bacati sjemenje koje je rađalo plodnim urodom. Patnja, bol i neizvjesnost bile su vječne pratiteljice njegova svećeničkog života. Jedino mučeništvo ljubavi i bogatstvo njegove duhovnosti mogli su nadvladati ondašnja opora vremena i držanje njegovih protivnika. Njegova životna staza do zvjezdana obzorja završila je mučeništvom sličnom ubojstvu prvih kršćana. Nad njegovom rakom otkrivaju se tajanstvene dubine zla utjelovljena u srcima koja zjape prazninom duhovne jezgre.
Krsno mu je ime Pere i svjetlo dana ugledao je 7. veljače 1915. u Posuškom Gracu, na uzvisinama brda Vranića. Te su predjele hrvatski neprijatelji kroz stoljeća rušili, a mještani junački branili te ponovno gradili i izgrađivali. Na tim prostorima nekoć se gajio izvrstan duhan i po rodnim udolinama sijale žitarice. Odatle je fra Zvonko kroz četiri godine išao u Grude u školu i nakon toga osam godina u gimnazijuna Širokom Brijegu koju je završio 1937.s velikom maturom. Svoje daljnje školovanje nastavio je u Mostaru gdje je 16. lipnja 1940. zaređen za svećenika. Tu je završio i ostale tečajeve bogoslovije do odlaska u dušobrižništvo.Tada je Europa već gorjela zapaljena plamenom Drugoga svjetskog rata.
Kroz tri godine svoga dušobrižničkog djelovanja službovao je kao župni vikar na Humcu i u Mostarskom Gracu. U oba mjesta ostavio je dojam istinskog navjestitelja evanđelja i širitelja Božjeg mira među povjerenim mu vjernicima. Njegovo melankolično lice pobuđivalo je na samilost koju je dijelio s potrebnima. Svima je riječju i primjerom slao po- ruku s Gore blaženstava prema kojoj će se mirotvorci zvati sinovima Božjim (Mt 5,9). Bio je čovjek srca koje je suzilo za sirotinju i kliktalo za domovinu koja je tih dana krvarila na svim prostorima i gutala krv vlastite djece.
Partizani mu skratiše njegovo plodonosno djelovanje u tridesetoj godini života i ubiše ga 6. veljače 1945. u blizini župnoga stana u Mostarskom Gracu gdje je živio u župi Imena Isusova, koje je on na poseban način štovao. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su iz groba s mjesta smaknuća na Široki Brijeg 1. srpnja 1971.i pokopani u posebnoj grobnici u samostanskoj crkvi s ostalim ubijenim i identificiranim franjevcima Hercegovačke franjevačke provincije. Mladost mu oduzeše oni koji su, obdareni mržnjom i prožeti sotonskom maštom, ubijali svoje ideološke protivnike nakon zvjerskih mučenja i ritualnih zlostavljanja. Tako je i fra Zvonko prerano otputovao u rajske čistine neba pun svećeničke dobrote koju je u životu izlijevao i na svoje protivnike. Oni su u noći grijeha ugasili svoje savjesti i u sljepilu mržnje počinili zlodjela koja vape za pravdom.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.