Na 25. svibnja 1925., kada dozrijevaju trešnje, u Vitini se u obitelji Franje Majića i Matije, r. Vukšić, rodilo dijete imenom Ante. Dijete je raslo u raspjevanom i rodoslovljem povezanom susjedstvu od desetak obitelji koje su disale kršćanskim duhom i stvarale zajedničku oazu suradnje i mira. Plavokoso dijete topla pogleda postalo je majčino mezimče i obljubljena igračka u naručju nas starijih dječaka okupljenih u zabavne skupine trateći dane u dokolici. Susjedstvo je s vremenom gotovo posve iščezlo. ali njegova praznina miriše krvlju pobijenih žrtava komunističkih zločinaca. Iznad tog garišta danas plovi plavo hercegovačko nebo i pjeva pjesmu vječnog umiranja.
To krvavo umiranje zahvatilo je i poletnog Antu koji je u dvanaestoj godini (1937.), nakon dovršene pučke škole u rodnoj Vitini, pošao u sjemenište na Široki Brijeg gdje ga je zanosila i privlačila franjevačka prisutnost. Franjevci su mu otvorili vrata prema savršenijem načinu života za čim je on od djetinjstva čeznuo. Nosio je u sebi zanosnu mladost koja ga je pretakala u ozbiljnost života i u njemu budila vjeru u buduće svećeničko poslanje. U ratnim godinama (17. rujna 1943.) stupio je u novicijat da bi se nakon godinu dana kušnje s Humca ponovno vratio u gimnazijske klupe na Širokom Brijegu. Tu ga je u osmom razredu gimnazije zahvatila ratna oluja i komunistički pokolj koji ga je pretvorio u prah i pepeo. Bio je jedan od dvojice najmlađih žrtava među dvanaestoricom hercegovačkih franjevaca koje su komunistički teroristi ubili i spalili 7. veljače 1945.
Njegova kobna zalaznica života zrcali se u pjesmama Maka Dizdara (1917.- 1971.)koji je napisao zanosne stihove o završnom razdoblju ljudskoga života: Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda (u pjesmi Smrt). A pokojni je fra Stjepan kroz osam godina savijao svoje gnijezdo na Širokom Brijegu odakle se nadao odletjeti na visoke sveučilišne nauke i nakon dovršenih studija stupiti na Gospodnji oltar te angažirati sve svoje snage za vjerski i duhovni odgoj svoga potlačenog naroda. Ali neprijatelji toga naroda pokosiše ga u dvadesetoj godini njegova života pretvorivši ga u goruću baklju plamena da vječno plamsa pred licem Svevišnjega.
U aleji smrtne grozote i spoznaji Božje dobrote fra Stjepan je otputovao »preko Rijeke«u spaljenom franjevačkom odijelu poprskanu krvlju. I povijest je zastala na opustošenim širokobriješkim uzvisinama i zastidjela se nad djelima zločinaca bez savjesti i odgovornosti. A duh grobne tišine oko franjevačkog samostana nakon njegova smaknuća disao je zatrovanim zrakom sramote. Lešinari se napojiše njegovom krvlju i njegovo spaljeno tijelo baciše u sklonište pred samostanom na Širokom Brijegu. Ali iznad njega diže se sunčana duga koja se širi povrh porušenih arkada hrvatskog Panteona i obasjava te porušene prostore kulturnih i kršćanskih nadahnuća.
Fra Stjepanovo prostrijeljeno srce otpočinulo je napokon u širokobriješkoj crkvi gdje će katolički naraštaji dozivati u pamet grozote onoga vremena i ogrezlost zla u dušama njegovih ubojica. Širokobriješki ušutkani putovi ponovno su oživjeli, a bolni uzdasi prošlosti pretvorili se u raspjevane duše koje čeznu za zvijezdama kamo su zabludjeli zaboravili gledati, jer zaraženi mržnjom ugušiše u sebi osnovna načela etike i glas savjesti o egzistencijalnoj nepovredljivosti ljudskoga života.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.