Godina 2005. godina je komemoracije šezdesete obljetnice mučeničke smrti šezdeset šestorice hercegovačkih franjevaca koji nađoše smrt pod okrutnim skutom komunističkog divljanja. Bila je to godina krvava pokolja nad nevinim ljudima nadahnutim vjerom i rodoljubljem kao žrtvama ideološkog jednoumlja bez etičkih načela i osvetoljubivih poriva protiv svojih protivnika. To je najkrvavija i najsmrtonosnija godina hrvatske povijesti kada je s lica zemlje nestalo jednog cijelog naraštaja naše prošlosti koja je bila nadahnuta idealima vjere i nacije i koju su komunistički silnici potpuno pregazili.
Među tim žrtvama nalazili su se intelektualci, seljaci i radnici, vojnici, svećenici i časne sestre te osobe svih uzrasta – od staraca i starica do nevine djece i dojenčadi. Posebna strijela komunističkih silnika bila je uperena protiv Katoličke crkve i njezinih predstavnika kao nositelja objavljene Riječi i kulturnih predstavnika hrvatskog naroda. Stranice nekrologija Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM najviše su ispunjene smrću pogubljenih fratara u mjesecu veljači 1945. do kolovoza iste godine. Bilo je to vrijeme straha, progona i sijanja smrti kao nikada prije u 14-stoljetnoj povijesti hrvatskog naroda. To bjelodano dokazuju već objavljene knjige o hrvatskim mučenicima kao i podignuti spomenici njima u čast po selima i gradovima naše domovine.
Ta se je komunistička mržnja posebno istakla nad hercegovačkim franjevcima od kojih su mnogi pobijeni, a ostali većinom pozatvarani da bi se njihovo djelovanje u narodu potpuno uništilo. Među takvim žrtvama lebde mi pred očima moji širokobriješki profesori i uzorni kolege iz gimnazijskih i bogoslovnih vremena. Ne znam bih li se više divio svetačkim likovima fra Maksimilijana Jurčića (1913.-1945.) i fra Svetislava Markotića (1921.- 1945.)ili prekaljenim rodoljubima kao što su bili fra Žarko Leventić (1919.- 1945.) i fra Slobodan Lončar (1915. – 1945.), tim produhovljenim svećenicima koji su zračili Kristovom ljubavlju, franjevačkim zajedništvom i žarkim rodoljubljem. Pali su kao žrtve komunističkog bezumlja i iščezli po raznim bogazama hrvatskih životnih prostora.
Fra Slobodan je rođen 1. ožujka 1915. u Vinjanima i kršten pod imenom Ivan u crkvi svetoga Jurja mučenika u župi Vir. Pučku školu svršio je u Posušju i 1928. bio primljen u franjevačko sjemenište na Širokome Brijegu na kojem je dovršio srednju školu s velikom maturom 1937. U međuvremenu stupio je 3. srpnja 1934. u novicijat na Humcu s desetoricom svojih školskih kolega od kojih su devetorica postali svećenici. Bogoslovne nauke svršio je u Mostaru gdje je 16. lipnja 1940. ređen za svećenika. Dušobrižničku službu župnog vikara obavljao je na Širokome Brijegu i u Drinovcima odakle su ga partizani odveli premaLjubuškomu i u blizini grada strijeljali i pokopali.
Među žrtvama rata i poraća s poštovanjem i na poseban način sjećam se prijatelja fra Slobodana Lončara. On je bio samo godinu dana mlađi od mene i kolega u gimnaziji na Širokome Brijegu gdje smo skupa proveli tri godine u sjemeništu i jednu godinu u klerika tu. Bilo je to vrijeme đačkihpoleta, zajedničkih izleta i intenzivnih priprava za svećeničko zvanje koje nam je kao ideal lebdjelo pred očima. On je već u petom razredu gimnazije bio tjelesno i duševno razvijen mladić koji je svojom pojavom sve nas osvajao. Te značajke prenio je poslije i u Mostar gdje smo kroz tri godine zajednički studirali filozofiju i teologiju i pripravljali se za svećeničko ređenje.
Fra Slobodan je zračio ljudskom toplinom i vedrinom što je očitovao u susretu sa svim osobama u životu. Nadasve je bio čvrst karakter na koga smo se mogli osloniti i na njegovu potporu računati. Posjedovao je i izvjesnu dozu humora što se posebno očitovalo u šaljivom glasilu Podbadalo koje je skupa s fra Žarkom Leventićem uređivao u Mostar. Znao je svojim kistom nacrta ti pojedine osobe tako dOJmlJIvo da bi to na sve nas duboko djelovalo. Međutim, time je izazivao i negativnu reakciju kod pogođenih osoba. Tako se krug njegovih štovatelja smanjivao pa je i on skrenuo svoj rad u drugom pravcu gdje se potpuno rehabilitirao i još više proširio krug prijatelja. Kao svećenik pošao je pun oduševljenja u dušobrižništvo i svagdje ubirao obilne plodove svoje djelatnosti i svećeničke zauzetosti, a time je izazvao još veću mržnju svojih komunističkih protivnika koji su ga jedne noći mučki ubili.
Umro je smrću svetopisamskog pravednika i kršćanskog mučenika. Njegovi marksistički protivnici strijeljali su ga oko 13. veljače 1945. u Ljubuškom u tridesetoj godini života i jedanaestoj godini redovništva. Na njega bi se kao rodoljuba mogle primijeniti riječi koje je njegov rođeni brat fra Umberto izrazio u stihovima: Ljudi su tvoji čvrsti, snaga Hrvatske to je, jer nose pečat krša u duši vlastitog tijela.
To tijelo već više desetljeća trune na mjestu njegove rodne grude koju je žarko ljubio, za koju se nesebično žrtvovao, za koju je, napokon, vlastitu krv prolio. Neka je nepomućen i vječan mir njegovu pepelu u hrvatskoj zemlji i pokoj vječni njegovoj plemenitoj duši u neizmjernim prostorima neba!
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.