Komunisti i njihovi sateliti služili su se raznim metodama kod ubojstava svojih ideoloških protivnika: izravnim strijeljanjem, spaljivanjem i bacanjem živih žrtava u jame, rijeke i iskopane vojničke rovove. Tako su stradali milijuni nevinih žrtava u masovnim grobnicama za čiji se postupak ubojstva ne će nikada doznati niti će se njihovi grobovi moći ikada identificirati. Rješenje toga problema ostat će zauvijek tajna jer počinitelji zločina i njihovi svjedoci, odnosno suradnici, ne daju nikakvih izjava niti su spremni na suradnju s osobama koje istražuju te događaje. Najbolji primjer je grad Vukovar gdje se i sada vodi istraga o stotinama izgubljenih osoba dok razbojnici i njihovi srpski svjedoci slobodno šeću vukovarskim ulicama.
Među mučki ubijene osobe ubraja se i fra Rafo Prusina, rođen 21. siječnja 1884.u G. Hamzićima, u jednom od naselja katoličke župe svetoga Stjepana Prvomučenika u Čerinu, zemljopisnom središtu toga kraja. Mjesto je poznato po krasnim stećcima iznimno velikih dimenzija s kršćanskim simbolima još iz vremena Rimskoga Carstva. Ta je župa Katoličkoj crkvi i franjevačkom redu, uz fra Rafu, darovala još dvojicu svjedoka vjere – fra Dobroslava Šimovića i brata laika fra Bonu Andačića – koje su komunisti na grozan način likvidirali.
Fra Rafo (Ivan) kršten je u mjesnoj crkvi svetoga Stjepana Prvomučenika u Čerinu. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu dok te za pučko školovanje morao ići na Široki Brijeg jer je u Cerinu tek 1906. sagrađena i otvorena državna škola.
Poslije pučke škole nastavio je srednjoškolsko obrazovanje kao franjevački sjemeništarac na Širokome Brijegu. Nakon šestoga razreda gimnazije 4. listopada 1900. stupio je u novicijat na Humcu gdje se konačno odredio za redovnički život. Bogoslovni studij učio je u Mostaru i nakon ređenja za svećenika 16. listopada 1906. uprava Provincije poslala ga je u Fuldu (Njemačka) da tamo dovrši bogoslovne nauke. Vrativši se u svoju provinciju, gotovo je 40 godina bio uposlen u dušobrižništvu kao župni vikar, kateheta i župnik po raznim župama Mostarske biskupije darujući cijeloga sebe za izgradnju Božjega kraljevstva među povjerenim mu narodom. U međuvremenu je gotovo pet godina (1914. – 1919.) služio u vojsci te kao vojni dušobrižnik sudjelovao na ratnim bojišnicama u Italiji i Srbiji. Svojim je discipliniranim vladanjem služio vojnicima kao uzor. Kao župnik najdulje vremena boravio je i djelovao u Gabeli (1928. – 1944.) gdje je postigao vidne plodove duhovnoga preporoda u narodu razbacanu po susjednim brdima i s njim dijelio sudbonosna previranja tih burnih vremena.
S gabelske župe povukao se 1944. u mirovinu i posljednju godinu života proveo u franjevačkoj rezidenciji Krista Kralja na Cit1uku. Godine 1945. pri posjetu franjevačkom samostanu u Mostaru doživio je tragičan završetak svoga zemaljskog putovanja u hladnim vodama Neretve. Nakon što su zajedno s fratrima večerali u samostanskoj blagovaonici, komunistički su ga razbojnici izdvojili te zajedno sa šestoricom drugih franjevaca odveli na stratište. Svih sedmero fratara povezali su žicom, zaklali i 14. veljače 1945. bacili u Neretvu. Fra Rafino tijelo plutalo je vodom i jedino isplivalo na kopno u blizini Žitomislića, neki kažu Rodoča, ali su ga mjesni komunisti ponovno bacili u rijeku. Tu sniva vječni san pravednika nakon bezbrojnih patnja koje su mu za života priredili beogradski hegemonisti i komunistički zatornici. Ovi posljednji priredili su mu krvav pir s okusom mučeništva u naručju riječnih životinja koje su ga jedine ispratile na konačno zemaljsko počivalište.
Njegov neobilježen »grob« krije u sebi simboliku okrutnih ubojica i brojnih virova u koje uviru nestalni ljudski životi – žrtve ljudi ukrućena srca i ugušene savjesti.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.