ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Etimologija izvora i ponora u Buškom blatu

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

Sudeći prema narodnoj predaji u osnovi naziva izvora Mukišnica nalazi se glagol mukati, jer se u sezoni izbijanje velikih količina podzemnih voda  u tom vrelu prate i jaki šumovi koji podsjećaju na mukanje. A kad podzemne vode izbijaju u manjim količinama, onda se pojavljuju šumovi u obliku šištanja.

Predaja također pomaže pri razrješenju etimologije izvora Kuželj Onodobno u vrijeme velikih epidemija kuge (Yersinia pestis), što su prouzrokovale goleme pomore stanovništva,  za smrt nekog čovjeka je optužen čak i izvor, na kojem se okuženi napio vode, a koji je stoga nazvan Kuželj. U osnovi hidronima nalazi se pridjev kužni, -a, -o, koji je izveden od imenica kuga, naziva zarazne bolesti (Yersinia pestis) koja se nekoć javljala u obliku velikih epidemija, pa se stoga  ta bolest zove i morija. Kako se umrli od kuge nisu pokapali s ostalim pokojnicima, već su njihovi posmrtni ostaci prenošeni na udaljenija mjesta od naselja, pa stoga su česti mikrotoponimi: Kužno ili Kugino groblje,  Kužna draga, Kužni dolac, Kužni brig, Kužni kamen, Kužno brdo, Kužni dol itd.  Primjerice zaselak sela Bajagića pokraj Sinja dobio je naziv Kužnjak, jer se na njegovu prostoru bile izdvajane okužene osobe ili pak su se tu pokapali umrle od te zarazne bolesti. Slično je i s mikrotponimom Kužna draga, smještenom između duvanjskih naselja Blažuja i Eminova Sela.

Postoji i biljka kužnjak latinskog imena Datura stramonium, koja se  nekoć koristila  u medicini i kao lijek protiv kuge. Ova se biljka u nekim govorima naziva i tatula.

Od ekonima s osnovom kuga ili kužni navodimo dva iz bosansko-hercegovačke ekonimije: Kuge, naselje pokraj Srebrenika i Kužnjača pokraj Modriče.

Postanje naziva ponora Stara mlinica svakako je vezano za mlinicu, objekt u kojem se nalazio mlin za mljevenje žitarica. Mlin je pak izvedenica od glagola mljeti, ikavski mliti, ekavski mleti, što je nastalo od svelavenskog i praslavenskog melti. Mlin je naziv za spravu za mljevenje žitarica, plodova maslina, mesa, ruda i sličnih tvari, ali mlin je i zgrada u kojoj se melju žitarice, koji se zove  još i mlinica, vodenica i vjetrenjača (mlin kojeg pogoni snaga vjetra). Imenica mlin slično glasi i u nekim drugim jezicima: ruski mlin, poljski mlyn, staronjemački mulin, novonjemački Mehl, francuski moulen, latinski molinum, mađarski moln, albanski mullini itd.

Kad se zna da se u čakavskim govorima još od  13. stoljeća uz mlin upotrebljava i naziv malin sa značenjem mlin, vodenica, ali i mjesto gdje se melju masline (Šibenik, Istra), onda su i razumljivi sljedeći ekonimi: Malinska (Krk, 999), Malino (Slavonski Brod, 653), Malinci (Ozalj, 1), Malinovac (Donji Miholjac, 124), Meljan (Ivanec, 241), te Mlinište u bosanskoj općini Glamoč. Jedan od lijevih pritoka rijeke Cetine pokraj Hana zove se Malin.

 Ponor Proždrikoza dobio je naziv prema istinitom događaju kad je ponor progutao neopreznu kozu nekog  buško-blatskog stočara. U osnovi naziva je  imenica koza (Capra), naziv preživača iz porodice šupljorožaca (Bovidae). Koze kao domaće životinje raširene svuda po svijetu: 2000. godine u svijetu je uzgajano  ukupno 720 milijuna koza, a od toga najviše u Aziji, 455 milijuna, i Africi 209 milijuna grla.

Što se tiče etimologije imenice koza, koja je praslavenska i sveslavenska riječ, postoje dva tumačenja. Prema jednom uzima se prasrodstvo sa albanskim keth, s članom kedhi = staroengleski haecen “kozle”, staronordijskim koken “jarić”. Meillet uzima prasrodstvo i sa sanskrtom chagas “jarac”. Drugo tumačenje polazi od litavskog ožys “jarac”, lotarinškog ožka “koza”, staropruskog woze, grčkog aiks, genitiv aigos “koza”, sanskrta ajah “jarac”. Koji tako tumače pretpostavljaju za praslavensko oza s prefiksom k-, pozivajući se na paralelu sa kost.

Dva se naselja u Hrvatskoj zovu Kozjak (pokraj Belog Manastira s 93 stanovnika) i Kozjak Začrteski (pokraj Krapine s 250 stanovnika), a u Bosni i Hercegovini selo Kozjak je u općini Lopare (tuzlansko područje).

Kozjak  (1.596  i 1367 metara) je naziv dvaju vrhova na planini Biokovi, ali i ime planine u Dalmaciji, sjeverno od Kaštelanskog zaljeva s najvišim vrhom 780 metara koji se također zove Kozjak. U Imotskoj postoji i treći Kozjak, jer se tako naziva “suho jezero” na području Vinjana. Istog je postanja i naziv planine Kozare u sjeverozapadnom dijelu Bosne s najvišim vrhom 987 metara.

U hrvatskoj toponomiji osnova koza je česta u tvorbi ekonima: Kozalj-Vrh (Duga Resa, 96 stanovnika), Kozaperovica (Glina, 72), Kozarac (Beli Manastir, 789; Gvozd. 166), Kozarevac (Đurđevac, 599), Kozarevac Račanski (Bjelovar, 144), Kozarica (Mljet, 12), Kozarice (Novska, 543), Kozibrod (Dvor, 119), Kozica (Vrgorac, 109), Kozice (Slatina, 556), Kozinščak (Dugo Selo, 1.176), Kozjača (Velika Gorica, 330), Kozjak (Baranja, 93), Kozjak Začretski (Krapina, 250), Kozjan (Korenica, 3), Kozji Vrh (Čabar, 76), Kozlikovo (Jastrebarsko. 119).

I bosansko-hercegovačka ekonimija obiluje sličnim primjerima: Kozara (Bosanska Gradiška), Kozarac (Prijedor), Kozarci (Zenica), Kozarde (Rogatica), Kozarevići (Sarajevo), Kozarevina i Kozarovići (Foča), Kozaruša (Prijedor), Kozica (Fojnica, Gornji Vakuf), Donja i Gornja Kozica (Sanski Most), Kozice (Stolac), Kozići (Rogatica), Kozija Luka (Trnovo), Kozila (Šipovo), Kozin (Sanski Most), Kozinci (Bosanska Gradiška), Kojza Luka (Foča), Kozja Ravan (Vlasenica), Kozluk (Zvornik), Kozo (Rama), Kožlje (Ilijaš).

U osnovi naziva Sinjskog ponora nalazi se Sinj, ime najvećeg naselja u Cetinskoj krajini, kojeg korijeni nisu hrvatskog već ilirskog podrijetla. Priča počinje  1938. godine, kada je pod bedemima sinjske tvrđave pronađen ulomak kamenog žrtvenika s posvetom zaštitniku naselja iz  I. stoljeća poslije Krista s nazivom Osinium, kako su ga nas svom jeziku nazivali njegovi tadašnji stanovnici Iliri. Osinium s karakterističnim ilirskim nastavkom -ium podsjeća na imena još nekih ilirskih naselja na južnoslavenskim prostorima: Tillurium = Trilj, Andetrium = Muć, Delminium = Duvno,  Ulcinium = Ulcinj, Rizinium = Risan (Boka kotorska) itd.

U Srednjem vijeku grad i ujedno sjedište županije Cetine zvao se Vsin6 odnosno Vsinj s veoma rijetkom i vrlo teškom za izgovor suglasničkom skupinom na početku riječ «vs». iz koje će pragmatika izgovora «istjerati» glas «v». Slično se dogodilo sa zamjenicom v6s6, v6sa, v6se (danas je to sav, sva, sve), od koje je, tvrdi P. Skok,  u kosim padežima muškog i ženskog roda i izvedenicma zamukivanjem palatalnog poluglasa «6» nastali oblici s «nemogućom početnom skupinom» vs, vsa, vse. Da se dogodilo ispadanje glasa «v» svjedoči i početni stih najpopularnije hrvatske božićne pjesme «U se (vse) vrime godišća…».

Inače, A. Milošević je pedantno zabilježio da se naziv grada Sinja u srednjovjekovnim ispravama (počeši od 7. stoljeća) pojavljuje u čak 25 oblika: Asinio, Frini, Syn, Zyn, Zym, Zuin, Signa, Segna, Sisin, Singh, Suigna, Szin, Szing, Sfin, Sfsin, Sfigia, Sfigna, Sfrigna, Fsignium, Fsyn, Fsin, Fsign, Wssin, Wzyn, Isfigna.

Jezikoslovci se slažu da je naziv Sinj ilirskih korijena, a o njegovu značenju izrazio se P. Skok, koji  tvrdi kako god se toponim Duvno tumači iz današnjeg albanskog, koji je sljednik ilirskog jezika, tako bi se i korijen naziva Vsinj mogao prepoznati u albanskom «vise», što je množina imenice muškog roda «mjesto». Skok također smatra da je «vise» u dalekom prasrodstvu s praslavenskim v6s6 od čega je nastalo «vas odnosno ves», stariji hrvatski naziv za mjesto stanovanja, za selo . To je pak jedino sačuvano u toponomastici: primjerice dio starog Zagreba zove Nova Ves.

Zanimljivo je spomenuti da stanovništvo iz istočnijih krajeva  što je naseljavalo hrvatska područja, bježeći pred turskom najezdom, nije znalo značenje imenice vas ili ves, pa je Črna Vas, naselje pokraj Plaškog, koje se spominje 1497. godine, pretvorena u Crnu Vlast; Banja Vas (Banovo Selo) pokraj Zadra postalo je Banjevac; današnji Fratrovci na Kupi 1650. godine zvali su se Fratrova Vas.

Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.