Na jugoistočnom dijelu Dugog polja, visoravni između planina Čvrsnice, Vrana i Muharnice na nadmorskoj visini od 1.183 metra nalazi se Blidinjsko jezero, površine 3,2 kilometra četvorna s najvećom dubinom od 4,5 metra. Podlogu jezera čine glacijalni nanosi s planine Čvrsnice, prekriveni glinom.
Prema kazivanju starijih ljudi, a koja je zabilježio Lj. Mihić, Blidinjsko jezero je nastalo ovako. Hercegovački stočari, koji su na Dugom polju ljeti napasali svoja stada, oskudijevali su vodom za piće i pojenje stoke, pa su odlučili začepiti ponor, koji bi već u proljeće progutao sve količine vode, nastale na Dugom polju proljetnim topljenjem snijega. Svezali su u snopove usječene grane četinarskog drveća i njima ispunili ždrijelo ponora, a zatim preko svega stavili debeli sloj ilovače. Već u jesen počela se skupljati voda od jesenjih kiša, a kasnije u proljeće i od otopljenog snijega, pa se dio Dugog polja pretvorio u jezero.
Prema priči tada 71-godišnje Kate Petrović i Luce Šarić iz Rakitna, koju je zabilježio Lj. Mihić šezdesetih godine 20. stoljeća, u svibnju 1940. godine ponor je počeo propuštati vodu i jezero je posve nestalo. Ponor je ponovo je začepljen, tvrde one, snopovima borovih grana i ponovo drži vodu. Prema tvrdnji hercegovačkih stočara tu nema izvora, već je riječ o vodi sakupljenoj od zimskih oborina, koju zadržava nepropusna ilovača. „Mještani znaju da je tu, preko tog polja, bio put čiji se ostaci primjećuju još i danas. Put preko današnjeg jezera nalazi se zabilježen na topografskim kartama. Pitanje koliko se može povjerovati stočarima da je na ovaj način nastalo jezero Blidinje, iako mnoge činjenice potvrđuju njihove izjave.“
Prekrasnu pak legendu o nastanku Blidinjskog jezera zabilježio je 1899. godine tadašnji duvanjski učitelj Stojan Stanko Rubić (Duvno 1877 – Tasovčići pokraj Čapljine 1904), koju navodimo u izvornom obliku zbog izvrsnog pripovijedanja i još boljeg pripovjedačevog jezika.
„Jezero Blidinje nalazi se iza Vrana, na putu prema Doljanima. To je bila prija ravnica, a kraj te ravnice k onoj strani Doljana živila su dva brata. Bilo ono ko poljice Blidinje, bilo je njiovo, te su radili i orali, a Božji bili pa im rađalo. Živili su, brate, ko što ono vele: „bubrig u loju“. Jednoga dana, ama su bili poženjeni, zavade se i zaujdu žene, ama Bog je bolan nji prokleo, pa eno vidiš po njiovoj rađi, da se prikinu radeć i čisteć i metuć u kući. Dođi uvečer s posla, kuće neometena, pa se baš ništa ne vidi šta je cili dan radila. Blaženo muško, nek mane triput kosom, motikom ili srpom odma se vidi šta je uradio. Tako kako ti maloprije reko, pobratime dragoviću, svade se i one dvi njiove žene, ništo im je bilo ko kroz dicu; belaj bi znao ženske poslove. I mal pomal, ele ti zavade i ona dva brata. Braća ko braća sve su odbijali na ženske trice, nu borme kad prigusti dosta je. Počnu se i oni diliti. Mlađemu kako i sam znaš ostaje ognjišće, a stariji zato pristane na malo viši lapat zemlje. Ele, dragoviću si moj, stariji načini kuću amo bliže k nama na kraju polja, pa su tako orali i radili nikoliko godina. Jedne će godine žena mlađeg brata: “Ama bolan zar ne vidiš da u njega kud ikamo viši lapat i dil od našega.“
„Makarusum ko u brata, pa opet on naš, mi njegovi,“ odbijao je brat jer nije tio na brata, ali ona ugursuz i kuja, da joj ovako rečem, kad je bilo u proliće, pa se počelo orati sve je ljudma kričala: tamo, tamo je naše. E malo joj bilo, što no vele, i crne zemlje „Ma jest bila pogana pas joj se mesa nadro.“
Nu slušaj, kad stariji siroma poče orati, vidi da je priorano i to čitav dan toga, bolan ne bio. Zove brata i reče mu: „Eto brate kad ti je malo, da Bog da da se sve u jezero učinilo, pa nek nije ni tebi ni meni.“ Bog pripušća svoje pripušćanje i zaduši se ponor kroz koji teko potok i za nekoliko se dana Blidinje nali vode. Jezero i jest jezero. To je bilo nekako upravo uoči Svetog Ivana. Siromašna braća ostaviše ono polje, vele da je se jedan naselio u Doljanima, a drugi u Kongori.
Iza nekoliko godina veli se da su se braća izmirila: „Nije brata, dok ne rodi majka!“ Pa bolan, nu Božjeg čuda. Ona nesritnica je za neko vrime umrla i to nije umrla svojom već išla za ovcama jedno jutro, pa nit Boga molila ni ništa, te znaš ko rano prije zore. Bog budi s nama oko nje nikakav vijor zavitla i vele da su je odnile vile u Dvogrle. Tu i danas pripovidaju ljudi, koji su onde na stanovima, da uoči Ivanjdana, ama makar bilo sve najmirnije, pa ni vitra ni ćua nejma, vele uoči Ivanjdana se uzdrma jezero.“
Legendama o nastanku Blidinja posve je primjereno i jezično postanje tog hidronima. Naime, P Skok u Etimologijskom rječniku navodi i natuknicu blinja (nastalo od blihnja, što je izvedeno od glagola blihati = pljuskati) sa značenjem „nizina u koju stječe voda s brda i na njoj duže ostaje.“
U Hrvatskoj, na Banovini jedan se potok zove Blinja, a uza nj su smještena dva naselja: Blinjska Greda u općini Sunja sa 22 stanovnika i Blinjski Kut pokraj Siska (386 stanovnika), poznat po prvoj antifašističkoj akciji u Republici Hrvatskoj 22. lipnja 1941. godine, što se u Hrvatskoj obilježava kao državni praznik.
Na potoku Blinja pokraj Petrine nalazi se naselje Blinja sa 74 stanovnika.
Izvor. Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.

