Svakodnevnim prelijetanjem portala pročitah ovih dana o nemilom događaju koji je se dogodio na Božićevoj pumpi nakon sprovoda jednog našeg sumještanina iz muslimanskog dijela našeg sela. Pomislih odmah da “momčine” sigurno nisu, niti bi mogle biti, Mandoseljani. Isprazno je pisati o tomu da je čin vrijeđanja nečijih suseljana muslimana sramotan, ne za naše selo, nego za aktere koji su se “odvažili” nakon vjerskog čina sprovoda vrijeđati ožalošćenu rodbinu, susjede, a posebno njihove prisutne vjerske predstavnike.
Bosna i Hercegovina je i u ovom činu pokazala svu svoju zavrzlamu, nevidljivu podijeljenost i nepotrebnu, destruktivnu dozu nepodnošljivosti i mržnje koja je očito još uvijek prisutna između ljudi koji sebi daju pravo svoje osobne frustracije i nesnošljivost nametati kao model ponašanja.
Prije nekoliko tjedana smo s ponosom istakli da je u samo nekoliko prostornih kilometara, u našem selu, dovršena gradnja tri različite bogomolje, pravoslavne crkve, muslimanske džamije i katoličke kapelice. Ponosni smo što je upravo naš Mandoseljanin u tri mandata kao načelnik svojim djelovanjem gradio i izgradio povjerenje i svijest da smo mi Hrvati uvijek spremni za korektan suživot i međusobno uvažavanje, iako to u državi kao što je BiH nije poželjno jer na kaosu bodove skupljaju oni koji od kaosa žive.
Ponosni smo na činjenicu da je upravo u Tomislavgradu stvoren Hrvatski nacionalni pomak koji je pokrenuo pozitivne trendove unutar samog hrvatskog korpusa, ali i unutar Hercegbosanske županije. Upravo naš Mandoseljanin je kao predsjednik vlade HBŽ-a uspio dogovoriti skoro nedogovorivo poštujući činjenicu da na prostoru od Drvara do Tomislavgrada žive tri naroda.
Tomislavgrad ima dugu tradiciju međuvjerskih i međunacionalnih prijepora, ratova, pogibija , ali i nadanja, suživota, pomaganja i zajedničke borbe. Govoriti o neograničenoj ljubavi između susjeda bilo bi isto tako naivno kao što bi bilo neodgovorno, zbog povijesnih razmirica, ratova, progona i nevolje, budućnost prepustiti tim i takvim osjećajima.
Živjeti zajedno je teže nego živjeti jedni uz druge, a živjeti jedni protiv drugih je nemoguće bez sukoba i ratova. Kao Hrvati katolici mi smo pozvani na življenje poštivanja, što ni u kojem slučaju ne znači odricanje od svojega identiteta i svojih prava.
Upravo je to susjedsko življenje uz obostrano poštivanje svoj ispit položilo i u težim vremenima od ovih današnjih. Niti jednom politički pismenom Hrvatu ne treba ukazivati na činjenicu da je među prvim žrtvama rata za slobodu bio baš jedan naš susjed iz Dilavera, pripadnik HVO-a. Vjerujem da nikoga ne treba podsjećati na neke istaknute ljude iz našeg susjedstva koji su se zajedno s našim stričevima i djedovima borili u istoj hrvatskoj vojsci.
No, to vrijeme je prošlo i nema razloga za njim žalovati. Mi živimo danas, mi smo dužni danas graditi svoje okvire i danas smo pozvani činiti sve što je u našoj moći da ovaj kraj i u budućnosti ostane primjer ljudskosti, uvažavanja, poštivanja i suživota. Taj suživot ne ćemo ostvariti niti nostalgičnim pričama o tomu kako je bilo niti prenaglašavanjem zla koje je se događalo.
Jedini put je biti odgovoran za ono što sami možemo učiniti da se bolje i sretnije živi, a ta odgovornost podrazumijeva i poštivanje drugih i drugačijih u njihovom vjerskom i nacionalnom poimanju samih sebe. Naše selo je, bez obzira na rat i nepravde, uvijek krasila ona osnovna ljudska empatija i sigurnost da će nam susjed bez obzira na vjerski identitet priskočiti u pomoć. Taj osjećaj se očito, što zbog neke više politike, što zbog osobnih frustracija, zna izgubiti, a ovakvi događaji su nažalost dobar povod onima koji ne vole nikoga, prigoda im je da ukazuju i uveličavaju ne bi li skupili koji jeftin politički bod. Takvim tendencijama ne smijemo prepustiti pozornicu, ne smijemo dopustiti da one u pet psovki i pogrda razgrade ono što su odgovorni ljudi gradili godinama.
Mandino Selo je primjer dobrog suživota, poštivanja i pomaganja. Svi mi rođeni tu znamo da nije nikakva ispraznica kad kažemo da se možemo osloniti jedni na druge. Možda to nekome zvuči naivno, jer je standardna rečenica da nikom ne treba vjerovati, ali nas život uči da je svima bolje ako se poštujemo i ako ne dopustimo da fragilni odnosi prerastu u nepotrebno nepovjerenje koje na kraju krajeva uvijek vodi prema lošijemu za svakoga.
Hrvatski narod u BiH nema osnovnih prava, to je činjenica, ali za takvu situaciju su ponajmanje krivi naši susjedi.
Muslimani se možda nekad osjećaju i sami zapostavljeni i ostavljeni, no za tu situaciju su najmanje krivi njihovi susjedi.
Možda je vrijeme da svi mi zajedno od “svojih” tražimo da borba za vlastita prava ne bude ugnjetavanje prava drugih.
Bosna i Hercegovina je komplicirana država, tvorevina ili zemlja, ali ona je jedina na kojoj smo rođeni; kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi. Rješenje može biti sukob, pa i rat. No, nitko pametan to ne zagovara.
Rješenje, koje je isto tako moguće i donosi daleko stabilniju budućnost, je poštivanje i uvažavanje drugoga i drugačijega, ne samo u jednom selu nego u čitavoj državi. U tom kontekstu možda i naše malo selo ima važnu ulogu jer je upravo iz našeg sela započeo projekt koji se zove Hrvatski nacionalni pomak, stranka koja uvažavanje i suživot smatra temeljem legitimnog ostvarenja hrvatskih interesa unutar BiH.
Ako mi Hrvati tražimo ono što nam pripada, suverenost i samoodlučivanje o svojem identitetu i načinu života, onda je temelj za vjerodostojnost takve politike prihvaćanje drugih kad oni za sebe traže slobodu življenja svojeg identiteta. U malome i u velikome.
Kap vode je voda kao i ocean vode, a mržnja je mržnja, bila ona velika ili mala, ona ostaje uvijek mržnja. Isto tako je i s vjerskim osjećajima: nema veze radi li se o vjerskim osjećajima jednog malog zaselka ili čitave države.
Upravo zato je važno da svi mi odbacimo bilo kakve izljeve mržnje naspram vjerskih dužnosnika kao predstavnika muslimanskog identiteta u našem selu.
Pozivanje na neke šire okvire kao ispriku za mržnju ne opravdava nikoga, a ono najviše šteti nama Hrvatima u našoj opravdanoj borbi za svoja prava.
Siguran sam da su naši susjedi Dilaveri ovih dana čuli puno više isprika nego je nominalno bilo uvreda i to je temelj na kojemu treba graditi budućnost. Mandino Selo se ponosi svojom žrtvom u ratu iz Dilavera ili Dinamovim napadačem iz Dilavera. No, nije ljudski i pošteno ponositi se onime što nam odgovara, a ne osuditi jasno i bez ograde ono što je sramotno, pa čak i onda kad osobno nismo za to odgovorni.
Poznajući naše ljude siguran sam da ne ćemo nasjesti na ovakve provokacije, nepogode ili pokušaje. Tko god da je vrijeđao naše susjede zaradio je našu osudu, a preporuka tim ljudima bi bila da se ispričaju onima koje su uvrijedili i da kršćanski zamole za oprost.
Vinko Vukadin