Otprilike na sredini puta do crkve načinjen je betonski bazen, koji — zanimljivo — nije bio pokriven sve donedavno, pa je često voda onečišćavana; a kod crkve kamena česma. Duljina cijevi bila je oko 570 m, pa je otprilike tolika i duljina kanala. Radnicima je isplaćeno 12000 din. za kopanje kanala. Svakako je bilo vrlo teško kopati krševitu zemlju. U kanal se položene cijevi promjera 40 mm, koje služe, s promjenjivom srećom, sve do danas. Cijevi je fra Pavo isposlovao na dar jos 1928. od Higijenskog zavoda u Sarajevo, a cement od Higijenskog zavoda u Trogiru. Cijevi su izrađene u Željezari u Varešu, cement iz livanjske Tvornice cementa. Pijesak na spremnik dopreman je na konjima, a radio je majstor Drnjić.
Najzanimljivije je ovdje što je veći dio troškova preuzela na se država: za cement, cijevi i isplatu radnika darovala je fra Pavi 78000 dinara, a župa za prijevoz i drugo 9000. Od te godine župnik ima svoj vodovod neovisno o selu. U najnovije vrijeme (proljeće 1991.) fra Luka Zorić postavio je nove, plastične, cijevi i temeljito preuredio vodovod.
Što se tiče plaćanja, opet su najmanje dali Borčani: dali su 1853 din. ‘poreza’ za zvono i vodovod, a trebali su još dati oko 3300 din. (Kongora je dala 3159 din, a trebala je još oko 1300). ,,Kako na početku, tako i sada i vazda…”
Fra Pavo je ‘predao’ svom nasljedniku fra Velimiru Šimiću 6325 din. duga za vodovod te 8000 din. duga za crkvu, tj. za zvono, te za školu, koju je započeo graditi, a nastavio fra Velimir.
(kraj)
Tekst: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.