TOMISLAV MAJIĆ: Čitateljski doživljaj poezije Mije Tokića

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Povijesna mudrost u nevinijim riječima i valorizacija tišine

– čitateljski doživljaj poezije Mije Tokića –

(uz knjigu Od zemlje do neba i dalje)

Na mome na plemenitom

U Kongori

 

Drage Duvanjke i Duvnjaci, poštovani posjetitelji,

večeras imamo veliko zadovoljstvo predstaviti troknjižje Od zemlje do neba i dalje kao izbor iz osam objavljenih zbirka pjesama Mije Tokića, od Knjige nemira (1990.) do Konjanika (2022.). Ove pjesme, sada sabrane u jednu knjigu, govore jače i izražajnije o tri velike individualne, nacionalne i univerzalne teme. U uvodnim stihovima (Na mome na plemenitom / U Kongori) zrcali se puno toga o čemu večeras govorimo i o čemu cijeloga života razmišljamo.

Sami naziv knjige Od zemlje do neba i dalje ocrtava tri pjesnička ciklusa od kojih je knjiga satkana. Počinjemo od zemlje, rastemo iz zemlje, na kamenu – prvi ciklus Kameni svjedok pjeva o stećcima, tim kamenim svjedocima (bivšega) života, ali pjeva i o ljudima i o čovjeku (stećci su naši muzeji na otvorenom i povijesna građa koja zove da bude iščitana i objašnjena). Na zemlji i iz zemlje rastemo, čovjek se razvija, postaje kao planina i želi na planinu jer planine (Planine) nebo dotiču. I kad smo na vrhu planine, ostaje nebo, i dalje, ono na nebu, u nebu, a to je ljubav, odnosno Jedino ljubav (treći ciklus).

Inače, knjiga je objavljena u izdanju Naših ognjišta. Ilustrirana je vrlo lijepim fotografijama Ivice Šarca i Ivana Ike Majića, posebno naslovnica na kojoj vidimo heljdu na duvanjskim njivama, također simbol teškog opstanka na ovoj visoravni u duhu stare narodne izreke: Crna heljdo, crna li si

U ciklusu o stećcima pjesnik progovara arhaičnim jezikom, čuvajući i emancipirajući riječi koje već pomalo izlaze iz standardnoga jezika. To nije samo stilska figura, nego su u tom govoru sadržani iskustvo i mudrost generacija koje su ovdje bile prije nas. Ako može biti izraza snažnijega od standardnoga izraza poezije, to je izraz koji je u ovoj knjizi jer Mijini zapisi su i poezija i filozofija i duboki kršćanski nauk:

          Ovdje me pogodio metak

          Ovdje padoh

          I zagrli me zemlja

                    (Križ na Dugom polju, str. 18.)

Čitajući ove stihove shvatimo da je zagrljaj zemlje utjeha i novi početak. I kao da ni smrt nije toliko strašna, nego «sasma nešto ljudsko»,  zapravo prelazak u drugačiji oblik postojanja.

Zato ovu knjigu ne čitamo u dahu, odjednom od korica do korica, nego kad pročitamo pjesmu zastanemo, osjećamo i razmišljamo. Ovo su redci koji navode na zapitanost, na introspekciju, i često se vraćamo unatrag i iste stihove nekoliko puta čitamo. Ali ne nagađamo «što je pjesnik htio reći» jer je to rečeno jasno, ali opet poetično, i vodi nas u razmišljanje, u preispitivanje i zaključivanje. Svakako je posebna vrijednost ovih pjesama to što o velikim pitanjima govore jednostavno i čitatelja stimuliraju na (samo)promišljanje…

U ovom troknjižju, također u prvom ciklusu, dvije su pjesme pod nazivom Konjanik: Kad iz magle niče konjaniče… Tko je konjanik? Konjanik je onaj koji je razvio zastavu dok su …tma i tmuša do kraja svijeta. Konjanik je, i to dobar konjanik, vrstan konjanik, i onaj koji je pod zastavom (jer nije lako biti pod zastavom). Pa ako je itko, simbolički rečeno, nosio našu zastavu, i još je uvijek nosi, onda je to sami autor – „konjanik“ i vođa hrvatskog naroda, stjegonoša hrvatske ideje do 1990., a posebno u vrijeme Domovinskog rata. I dan-danas.

Drugi ciklus, ciklus Planine možemo smatrati geografijom hrvatske društvene zbilje i kronologijom hrvatske povijesti. Planine su oduvijek sveta mjesta. Opjevane, opisane… Ovo je velika poetska nacionalna tema, u ovoj knjizi tako dobro obrađena da bi se iz ovoga, uz usmenu narodnu predaju, mogla izgraditi zasebna hrvatska mitologija, dobrim dijelom oslonjena na već pomalo zaboravljenu staroslavensku. Dobro bi bilo da ovaj opus bude prepoznat i za neke školske obrade ili kao nastavna građa.

Zaokruživanjem ove teme, koja koliko god da je lokalna ili nacionalna, precizno determinirana i uronjena u jedan prostor, ona postaje, na paradoksalan način, općehumanistička i univerzalna. U opisu hrvatskih planina, u pjesničkom i Pjesnikovom pohodu na planine, u visine, u visoko individualiziranoj, odnosno nacionalnoj temi krije se govor o općem ljudskom doživljaju postojanja i o čovjekovom osobnom uzdizanju. Upravo u ovom kolopletu, univerzalnoj poruci kroz lokalne ili nacionalne teme, krije se tajna poezije.

U trećem ciklusu pjesme su s ljubavnom inspiracijom, s izraženom ljubavlju i prema ženi i prema zemlji (domovini), i s univerzalnom ljubavlju prema čovjeku i životu. Iako nam se ponekad učini da su sve ljubavne pjesme već odavno napisane, čitajući Mijine zapise vidimo tu najuzvišeniju ljudsku emociju u novom i jasnijem svjetlu.

Naravno da u ovim pjesmama susrećemo tipičan tokićevski jezik. Uz već poslovičnu sažetost, opet vidimo onaj racionalni izraz, dubok i nabijen smislom. Uz to, Mijine su riječi nevinije riječi, one riječi prapočetka: zemlja, sunce, zrak, ptica, cvijet… Skoro dječje riječi, one kojima se mogu izreći najdublji, iskonski osjećaji (iskonske riječi za iskonske osjećaje). Nekada dobijemo dojam da su ove riječi u svakodnevnom govoru skoro pa zaboravljene, kao da se svi mi, želeći reći nešto veliko i pametno, zapravo udaljavamo od stvarnosti i od smisla. Pjesme Mije Tokića vraćaju nas na početak, vraćaju nas samima sebi i čitajući ovu knjigu bolje upoznajemo sami sebe – sebe kao osobe i sebe kao kolektivitet. Postaje nam jasnije vrijeme i prostor u kojemu jesmo. A taj prostor nije mali. On je od zemlje do neba. I dalje…

Pjesnički izraz ove knjige je lapidaran, geometričan, megalitne forme kao stećak. Ogoljen i racionalan. Nadasve uvjerljiv. Kako ili zašto uvjerljiv? Uvjerljiv jer je duboko autentičan. Proživljen. Iskren. Mudar. U ovom slučaju pjesme su neodvojive od svog autora i autor je neodvojiv od svojih pjesama (autentičnost). Stoga nam je jasno zašto je pjesništvo Mije Tokića uzor i motivator mnogim mladim pjesnicima. Zasigurno i u ovom momentu imamo odgovor zašto je Duvno kao sredina danas tako literarno živo. Ima ovdje ljudi koje su pozvaniji govoriti s aspekta struke, ali po mom skromnom mišljenju i dubokom uvjerenju, Duvno i Herceg-Bosna mogu biti ponosni jer u liku Mije Tokića danas imamo jednoga od najvećih živućih hrvatskih pjesnika. 

Troknjižje Od zemlje do neba i dalje velika je potragom za smislom i otkrivanje smisla. Puno je toga izrečeno u stihovima, a puno je toga sadržano i u lomu stiha, u interpunkcijama, u razmacima i tročkama… Ove stranice su zapitane i zamišljene nad postojanjem. Shvaćamo što je na njima rečeno, a naslućujemo ono što je nagoviješteno u valorizaciji tišine, u asocijacijama i karakterističnim pauzama. U samoj šutnji… A znamo da Mijo Tokić govori i kada šuti.

Hvala lijepa!

U Tomislavgradu, 28. listopada 2022. god.