Svećeničko ređenje u mostarskoj katedrali

Nakon navještaja Božje riječi i prozivke kandidata za red prezbiterata, mons. Petar Palić izrekao je homiliju: 

Draga braćo i sestre, poštovani generalni vikaru naših biskupija don Nikola, mnogopoštovani oče Provincijale fra Jozo, draga braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice, poštovani roditelji i članovi obitelji naših ređenika, a osobito vi, dragi kandidati za sveti red prezbiterata: don Tomislave, fra Jakove Jure, fra Ante, fra Danijele i fra Davide!

Današnja svetkovina stavlja pred nas dvojicu apostola koji su do Krista došli različitim putovima, ali su u njemu pronašli isti životni oslonac i isto poslanje. Petar je ribar iz Galileje, čovjek jednostavna srca, a Pavao učenik Zakona, oblikovan posve drukčijim životnim iskustvom. Gospodin nije izbrisao ono po čemu su bili različiti. Naprotiv, upravo je kroz njihove različite darove i životne putove pokazao kako njegova milost može sve usmjeriti prema istom cilju. Zato Petar i Pavao nisu tek dva velika lika iz prošlosti. Oni ostaju trajni podsjetnik da Crkva svoje jedinstvo ne gradi na tome što su svi isti, nego na zajedničkoj pripadnosti Kristu, koji različite ljude okuplja u jedno i šalje da naviještaju isto Evanđelje.

Ta ljepota Crkve i isto zajedništvo koje su svojim životom posvjedočili Petar i Pavao danas se očituje i u ovom slavlju. U ovoj našoj katedrali, pred oltarom stoje kandidat Mostarsko-duvanjske biskupije i kandidati Hercegovačke franjevačke provincije. Različiti su njihovi životni putovi i iskustva, ali ih je isti Krist pozvao i danas ih okuplja u službi jedne Crkve. U tome se očituje istina da različitost nije prijetnja zajedništvu, nego njegovo bogatstvo kada je ukorijenjena u vjeri i usmjerena služenju. Nije stoga slučajno da nas današnje Evanđelje vodi upravo u Cezareju Filipovu. Ondje Isus svojim učenicima postavlja pitanje koje nadilazi svaki razgovor i svaku raspravu: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ To nije pitanje samo za apostole. Ono je tijekom stoljeća ostalo pitanje svakoga učenika, a na osobit način onih koje Gospodin poziva da ga slijede u svećeničkom služenju.

Među svima koji danas slušamo ovo Evanđelje, to pitanje na poseban način dolazi do našega svećeničkoga srca, a osobito do vas, dragi ređenici. Za nekoliko ćete trenutaka primiti svećeničko ređenje i Crkva će vam povjeriti naviještanje Evanđelja, slavljenje svetih otajstava i služenje Božjem narodu. No prije nego što vam povjeri svoje poslanje, Krist vas poziva da još jednom pogledate njega. Jer prije nego što svećenik progovori o Kristu drugima, potrebno je da sam živi od osobnoga susreta s njime. Nije presudno koliko je tijekom godina naučio o Kristu, nego koliko je Kristu otvorio svoje srce i dopustio mu da oblikuje njegov život. Na to se pitanje ne odgovara samo danas, niti će odgovor biti sadržan u riječima koje ćete izgovoriti tijekom ovoga slavlja. Vaše današnje „Evo me“ tek je početak odgovora koji će sazrijevati kroz cijeli vaš svećenički život. Potvrđivat će se u vjernosti molitvi, u ljubavi prema euharistiji, u strpljivosti prema ljudima koji će vam biti povjereni i u spremnosti da ostanete uz njih i onda kada put postane zahtjevan. Na kraju, neće biti presudno što ste o Kristu govorili, nego koliko se u vašem životu moglo prepoznati da ste doista bili njegovi.

Petar na Isusovo pitanje odgovara riječima koje su kroz stoljeća postale ispovijest vjere cijele Crkve: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ U toj jednostavnoj rečenici sadržano je sve ono na čemu će Krist graditi svoju Crkvu. No Isus odmah otkriva da Petar do te spoznaje nije došao vlastitom pronicljivošću ni ljudskom mudrošću. „To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima.“
Svaki poziv započinje Božjom inicijativom. Prije nego što čovjek izgovori svoje „evo me“, Bog je već progovorio njegovu srcu, pozvao ga po imenu i otvorio mu put kojim ga želi voditi. To osobito vrijedi za svećeništvo. Nitko sam sebi ne može dati poslanje u Crkvi niti ga može ostvariti oslanjajući se samo na vlastite sposobnosti. Svećenički poziv nije životni plan koji čovjek pažljivo oblikuje, nego dar koji se prima sa zahvalnošću, poniznošću i osjećajem odgovornosti. Upravo zato svećenik nikada ne prestaje biti čovjek koji se čudi Božjem izboru i zahvaljuje za milost koja mu je prethodila. Zato se svećenik uvijek mora vraćati izvoru svoga poziva. Papa Lav XIV. prošle je godine novozaređenim prezbiterima uputio jednostavan, ali zahtjevan poticaj: ostanite blizu Gospodinu i dopustite da vas njegova ljubav oblikuje. U tome je sadržano ono najvažnije. Svećenički se život ne održava snagom volje ni mnoštvom pastoralnih aktivnosti. On dozrijeva u onoj svakodnevnoj vjernosti koja možda ostaje skrivena ljudskim pogledima, ali nikada nije skrivena Bogu: u molitvi, slušanju njegove riječi i vjernom slavljenju euharistije. Iz toga susreta svećenik uči gledati ljude Kristovim pogledom, nositi njihove radosti i križeve te ostati vjeran i onda kada put postane težak. Samo onaj koji ostaje s Gospodinom može drugima vjerodostojno svjedočiti da je susret s njime ono najveće dobro koje je primio i koje želi dijeliti s drugima.

Nije bez razloga što nam Crkva upravo na današnju svetkovinu pred oči stavlja apostola Petra. Njegova veličina nije u tome što nikada nije posrnuo, nego što je, nakon svoga pada, dopustio da ga Krist ponovno podigne i učvrsti u pozivu koji mu je povjerio. Nakon uskrsnuća Isus ga ne vraća njegovim zatajenjima niti ga opterećuje prošlošću. Vodi ga do samoga izvora njegova poziva i postavlja mu pitanje koje će odrediti cijeli njegov daljnji život: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ Kao da mu želi pokazati da se budućnost njegova poslanja ne gradi na sjećanju na vlastite slabosti, nego na ljubavi koja je, unatoč svemu, ostala živa i koja će ga osposobiti da ponovno povede povjereno mu stado.
U tome se krije i jedna od najvažnijih pouka za svećenički život. Dragi ređenici! Bit će u životu dana ispunjenih radošću, ali i dana kada će služenje biti obilježeno umorom, šutnjom, nerazumijevanjem ili osjećajem da su plodovi skromniji nego što ste se nadali. Tada nije najvažnije vraćati se onome što ste učinili ili propustili učiniti, nego iznova tražiti Gospodinovo lice i obnavljati odnos s njime. Svećenički se život ne održava snagom vlastitih sposobnosti, nego vjernošću onomu prvom susretu iz kojega je niknuo poziv. Dok god budete čuvali taj odnos s Kristom, uvijek ćete iznova pronalaziti razlog zbog kojega ste danas ovdje i snagu da ustrajete na putu koji vam je povjerio.

Za nekoliko ćete trenutaka leći ničice pred ovim oltarom dok će Crkva zazivati zagovor svih svetih. Malo je gesta u liturgiji koje tako snažno govore kao ta. U njoj čovjek priznaje da pred Bogom nema što pokazati ni na što se pozvati osim na njegovu milost. To je ona duboka istina koju na kraju svoga teškog i neshvaćenog puta izgovara umirući svećenik u Bernanosovu Dnevniku seoskog župnika: „Što to ima veze? Sve je milost.“ Sve što ćete primiti, primit ćete kao dar. A kada nakon litanija ustanete i pristupite polaganju ruku, nećete ustati kao ljudi kojima je iskazana čast, nego kao oni koje Krist šalje da u njegovo ime služe njegovu narodu. To je dostojanstvo koje se ne mjeri položajem, nego vjernošću služenju. Narod kojemu vas Crkva danas šalje s pravom će od vas mnogo očekivati. Ne zato što će od vas tražiti da budete ljudi bez slabosti, nego zato što će u vama željeti prepoznati svećenika koji pripada Kristu. Ljudi vrlo brzo osjete govori li netko samo o Bogu ili doista živi s njime. Oni možda neće zapamtiti svaku vašu propovijed ni svaku riječ koju izgovorite, ali će dugo pamtiti jeste li bili uz njih kada im je bilo najpotrebnije, jeste li ih znali saslušati, ohrabriti i zajedno s njima nositi teret života. Upravo se u toj jednostavnoj i vjernoj blizini prepoznaje lice dobroga pastira.

Zato neka vam ništa ne bude važnije od svakodnevnoga susreta s Kristom u molitvi i euharistiji. Sve ono što će ljudi s pravom očekivati od vas neće biti plod samo vašega rada ni vaših sposobnosti, nego ponajprije plod toga susreta. Svećenik koji svakoga dana ostaje pred Gospodinom postupno poprima njegov način gledanja, njegova srca i njegovu ljubav prema ljudima. A upravo to ljudi najviše trebaju i to će u vama prepoznati. Neka vas na tom putu prate sveti Petar i sveti Pavao, Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, sveti Josip, zaštitnik naše biskupije, i sveti Franjo Asiški, kako biste iz dana u dan svojim životom mogli potvrđivati onu Petrovu ispovijest koja je temelj i vašega poziva: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Ako ta ispovijest ostane živa u vašem srcu, tada će i vaše svećeništvo biti trajni blagoslov Crkvi kojoj vas danas Gospodin daruje.

Nakon homilije uslijedio je obred prezbiterskog ređenja. Na kraju misnog slavlja u ime Hercegovačke franjevačke provincije svima okupljenima obratio se provincijal fra Jozo riječima:

Želim kazati ovo: budite ponizni u svemu. Budite tražitelji mudrosti pred patnjama starijih i budite slobodni. Svećenici ste svima, ne pripadajte nikome i samo tako ćete razumjeti što znači Pavlova: ‘A vi ste, braćo, na slobodu pozvani.’ Samo u slobodi ljubav postaje zakon života. S velikom radošću čestitam vam ovaj dan.

Dragi mladomisnici, neka vaš put bude lijek. Puno je ranjenih u ovom svijetu i oko nas. Puno je utaborenih i zatvorenih. Vi budite ljudi koji ruše ograde, slobodni od jučerašnjega i bez ikakva tereta za sutrašnji dan. Ponavljam, i često ponavljam, a i vama danas kažem: ‘budite bolji od nas’. Ovi naši prostori ne trebaju ljude koji su u pravu, nego ljude koji su sveti. Doista, trebaju ljude koji su sveti, jer samo svet čovjek mijenja svijet. Stoga vam želim takav život – život svetoga i slobodnoga svećeništva.

Potom je novozaređenim svećenicima čestitao generalni vikar mons. Nikola Menalo. Čestitao je biskupu Petru i provincijalu fra Jozi na novim prezbiterima, a svim svećenicima koji su na Petrovdan dan primili sveti red uputio je čestitke povodom obljetnice njihova ređenja.

Nakon završetka misnoga slavlja radosno bratsko druženje biskupa, svećenika, redovnika, redovnica te članova obitelji novozaređenih svećenika nastavilo se u katedralnoj dvorani.

Izvor: franjevci.info