Nekada je svijet funkcionirao teocentrično. Bog se podrazumijevao. U zadnjih dva do tri stoljeća, Bog ne samo da se ne podrazumijeva, ne samo da je suvišan, nego je postao i nepoželjan, „persona non grata” u zapadnom svijetu. Ne da se Njegovo ime ne smije spominjati uzalud – nego – Njegovo se ime ne smije spominjati nikako! A taj nepisani zakon koji glasi – ne spominji Boga nikako – nije proizišao iz strahopoštovanja kao zakon o spominjanju Božjeg imena uzalud, nego iz čistog prezira, negacije, šutnje, odbacivanja, zaborava…Bog nije odbacio čovjeka u njegovoj povijesti, naprotiv, čovjek je brutalno odbacio Boga sa svim konzekvencama koje će tek uslijediti. Danas svijet funkcionira antropocentrično. Slavi se čovjek, njegovi dosezi ali bez odgovornosti i zahvalnosti prema Stvoritelju. Štoviše, taj izraz je zastario. Novi ateisti naš vjerski jezik gledaju s podsmijehom, ne razumiju ga kao što bi malo tko od nas razumio, recimo, staroslavenski.
U takvom svijetu sve češći su paradoksi da i neke zaređene osobe govore i ponašaju se kao ateisti, da je sve više sekulariziranih vjernika koji se žele svidjeti javnom mnijenju i medijima. Krista gotovo nitko i ne spominje javno izvan crkvenih prostora, kao da je nepristojno govoriti o Njemu. U holivudskim filmovima Boga više nema, to je prešutno pravilo. Ne spominje ga se ni tamo gdje ga je nemoguće zaobići kao temu. Iščeznuo je iz ljudskih srca i razmišljanja na Zapadu. Gurnut je u arhaičnu i nerazumljivu paradigmu koju proučavaju jedino stručnjaci rubno kroz povijest umjetnosti, arheologiju i povijest. Ako ga se spomene, on je glavni negativac. Krist više nikomu nije mjerilo osim onoj manjini koja u Njega vjeruje. Da smo izgubili kršćansku intuiciju na Zapadu govore i aktualni politički i društveni događaji u Europi i šire. Nametnuti su nam krivi prioriteti, podmetnute pogrešne teme, ono bitno je odgurnuto u stranu, zamijenjene su teze, a kad se govori o ljubavi, govori se na pogrešan način i moralno kontradiktoran. Sve je ispremiješano, zbrkano u značenju i smislu. Ljudi se više ne snalaze, jednostavnije im je pokleknuti i prihvatiti novi ideološki jezik anarholiberalizma, postmoderni novogovor koji mijenja svijest novih naraštaja. Novo je uvijek guralo staro na stranu, ali nikada kao danas u povijesti nije novo tako surovo i totalitarno negiralo staro, ismijavalo baštinu i pretvaralo tradiciju u groblje slonova ili nalazište fosila.
Naš svijet više ne zna što bi s Bogom. Računa na to da mu Bog nije potreban, da bez njega može živjeti i funkcionirati, tehnološki se razvijati, upravljati klimom, skretati asteroide s putanje, letjeti svemirom, istraživati Mars, klonirati, robotizirati, da su mu kao malom bogu koji je uzeo svoju sudbinu u vlastite ruke otvorene neslućene mogućnosti. Diviniziranom čovjeku Bog je samo smetnja. Ali ne zaboravimo da su nacistički i staljinistički režimi bili vrlo antropocentrični, i da su oni na svoj način divinizirali čovjeka kao nadčovjeka ili totalnog čovjeka koji u svijetu i poretku koji je gradio (i najviše rušio) nije želio konkurenciju.
Tekst: Zoran Vukman, katolički novinar
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)