ŠTO JE PRIRODA A ŠTO NARAV?

objavljeno u: NOVOSTI | 0

   Ondje gdje latinski jezik skup značenja označuje riječju natura a srpski jezik riječju priroda, hrvatski jezik već dva stoljeća rabi dvije riječi: narav i priroda pa se to značenjsko polje još nije ustalilo.

   Od XVI. pa sve do druge polovice XIX. stoljeća hrvatska riječ narav pokrivala je široku lepezu značenja što ih označuje latinska riječ natura. Ta se značenja mogu svesti na tri osnovna: 1) ukupnost vanjskoga tvarnog svijta; 2) struktura bića, njegova bit, ono što ga određuje u postojanju i očitovanju; 3) ćud, skup pojedinačnih duševnih osobina. 

   Rusizam priroda u prvoj polovici XIX. stoljeća ulazi u konkurenciju s riječju narav pa je u drugoj polovici XIX. stoljeća posve potiskuje iz značenja pod brojem 1.Tako danas hrvatski standardni jezik upotrebljava jednino riječ priroda u značenju vanjskoga tvarnog svijeta i njegovih zakona. To potvrđuju sljedeće sintagme: živjeti u prirodi, biti dio prirode,opisivati prirodu, prirodopis, prirodnjak, proučavati prirodu, prirodni zakoni, prirodoslovno-matematički fakultet, prirodne znanosti, prirodna bogatstva, prirodne ljepote, slikanje pirode, mrtva priroda, onečišćenje prirode

    No i tu je, u pokojoj sintagmi, još ostala riječ narav. Tako se kaže „ prirodna i zdrava hrana“, ali i naravni odrezak i plaćanje u naravi.

   Za značenje pod brojem 2) još se upotrebljava i riječ narav i riječ priroda. U teološkom nazivlju riječ narav zadržala je svoju višestoljetnu uporabu u ovim sintagmama: ljudska narav i božanska narav u Kristu; naravno/nadnaravno (područje stvorenja/područje milosti); grešna narav, pala narav, pokvarena narav, otkupljena narav, uskrsnula narav … U filozofskome nazivlju, poglavito u komunističkome poraću, upotrebljava se i riječ narav i riječ priroda, prva u autora i prevoditelja koji su slijedili tradiciju hrvatskoga nazivlja, druga u filozofskih pisaca koji su bili pod utjecajem srpskoga jezika. U tom se smislu susreću dvojake sintagme: ljudska narav / ljudska priroda; po svojoj naravi / po svojoj prirodi; naravni(moralni)zakon /pirodni zakon; naravno pravo / prirodno pravo … Ustaljenje se može postići tako da jedno spontano prevagne u uporabi, ili, što bi bilo jezično primjerenije, da se prednost dadne hrvatskoj filozofskoj tradiciji.

   Za značenje pod brojem 3) u hrvatskom se jeziku gotovo isključivo upotrebljava riječ narav, sa svojim etimološkim značenjem: ćud, skup duševnih obilježja nekog pojedinca. Tako se kaže da je netko blage i krotke, a netko žestoke i naprasite naravi.

   Jednom rečenicom sažeto, čovjek živi u prirodi, po svojoj je naravi društveno i razumno biće, premda se ne ponaša vazda razumno, pa je blage i uravnotežene, ili naprasite i žestoke naravi.    

 Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac