Piše: Ante Matić – Borčanac
Povjesničara fra Domiika Mandića upoznao sam one godine u Rimu kad je Nikola Tavelić postao svetac.Točnije, dogodilo se to dan prije proglašenja svetim Nikole Tavelića. Uoči proglašenja svetim, u centrali fratara svijeta, u ulici Via Merulana 30 u Rimu našlo se tridesetak fratara i nekoliko svećenika petrovaca sa svih strana svijeta. Među njima bio je dostojanstveni i markantni fra Dominik Mandić i šutljivi Krunoslav Draganović. Duboku u noć u refektoriju sjedili su i razgovarali o svemu i svačemu, ponajviše o teškom stanju hrvatskog naroda u Titovoj komunističkoj satrapiji, kako je fra Silvije Grubišić zvao ondanju državu Jugoslaviju. Ne mogu sebi oprostiti što nisam imao pri ruci papir i olovku, pa da bilježim neke stvari, jer teško je bilo sve pamtiti o čemu su govorili. Mi mlađi, studenti teologije (fra Rafael Romić, fra Veselko Grubišić, fra Anselmo Stulić i fra Klement Sršen) slušali smo ih šutke i poneki od nas uskakali smo im u riječi i pitali neke detalje iz novije naše povijesti, osobito o stradanju hercegovačkih fratara i tragediji hrvatske vojske 1945. godine, nakon rata. Dvojica od njih su uspjeli umaći iz kolene zarobljenih ustaša i domobrana,pa je njihova kazivanje bilo na momente jezivo. Među njima posebo me se dojmilo kazivanje fra Mladena Šušnjare i fra Lucijana Kordića, koji je iz kolone smrti skočio u rijeku Savu i uspio pobjeći. Zanimljivo je bilo slušati monsinjora Draganovića kako je poslije rata spašavao naše ljudi koji su uspjeli pobjeći iz partizanskog pakla.
Fra Rafo Romić je upitao fra Dominika o Stepincu, jer je načuo kako je on zaslužan za imenovanje Stepinca biskupom. Htio se uvjeriti je li istina što se priča o tome. Fra Dominik je ispričao nevjerojatnu priču o kojoj sam, nažalost, morao šutjeti sve do 1990. godine, do refeerenduma i prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Možda fra Dominik ne bi tako otvoreno o tome progovorio, da ga nije fra Marcelo Raspudić malo žacno poradi njegove veze sa srpskim kraljem i naginje prema jugoslavenstvu, pa je fra Dominik ispričao što se dogodilo. Pokušat ću po sjećanju prenijeti fra Dominikove riječi.
Vaše veličanstvo kralju i prijatelju, Alozije Stepinac neće nikad iznevjerit svoj hrvatski narod, svoju vjeru katoličku, svetog Oca i Vatikan i vas kralju i prijatelju.
Zašto, bre Dominik, i mene?
Zar nije bio dobrovoljac vaše vojske?
Kralj je kimnuo glavom i dozvao nekog svetosavca da pripremi sve što je nužno za imenovanje Alojzija Stepinca biskupom. Kraljeva je bila tada zadnja u procesu imonovanja episkopa i biskupa.
Kad je to ispričao, fra Marcelo Raspudić i fra Silivije Grubišić počeli su se nešto sporiti glede nekih prijevoda Biblije, fra Dominik, koji je sjedio napram mene za dugim stolom, upitao me odakle sam i tko sam, pa kad sam mu rekao ime i prezime i mjesto rođenja, on me pogledao nekako milo i počeo mi govoriti kako je on sa fra Mijom Čuićem dolazio u našu kući i priupitao me jesam ja možda bio dječak kojeg je fra Mijo držao na zdravu koljenu.
Nakon toliko godina sjedio sam za istim stolom s fratrom koji je sjedio s mojom majkom i sa fra Mijom kod našega ognjišta u selu Borčanu. Malo smo se osamili nas dvojica, pa mi je fra Dominik pričao o daidži moje matere, fra Miji, puno toga, a mene je posebno začudio šamar i susret sa sestrićem Jozom u zemlji Čejena i Apaša.
Tako mi je kazivo kako je fra Mijo u Americi išao od grada do grada gdje su živjeli Hrvati i tražio potporu za gradnju crkve i doma kralja Tomislava, pa ga je na nekom skupu hrvatskih iseljenika neki dalmoš ošamario. Fra Mijo mu je rekao, da je šamar za njega, a što je za crkvu koju gradi. Taj mu je, kad je shvatio što je učinio i da se prenaglio, dao najviše – tisuću dolara.
Na kraju ove dirljive priče o mojoj majci i njezinu daidži fra Miji, mene je posebno dirnulo i gotovo kao dječak rasplakalo kraj onog ognjišta, kad ga je mater pitala jeli vidio njezina brata Jozu.
– Jesam, Anđe moja. Poslije Mise u Philadelphiji, prišao mi je mladi i nepoznati čovjek, poljubio mi ruku i u nju stavio sto dolara, govoreći dok sam ga ja grlio kad sam shvatio da je moj sestrić Jozo.
– Daidže nemam više. Da imam znaš da bi ti dao. Nije nama vamo kako smo se nadali da će biti. Pozdravi mi dida, baku, majku, ćaću, braću i sestre.
Njegov sin John Martinović, časnik, pilot, poginuo je u ratu na Koreji, kao zapovjednik eskadrile.
Slušajući tada fra Marcela, Fra Silvija, fra Rufina, fra Dominika, fra Lucijana, fra Bonaventuru Dudu, fra Bonifacija Badrova, monsinjora Draganovića i još neke čijih se imena više ne sjećam, shvatio sam svu tragiku hrvatskog naroda u dvadesetom stoljeću, pogotovu stradanje u poraću Drugog svjetske vojne.
Krunoslav Draganović nije bio čovjek od puno riječi. Ponešto je kazao o svom teškom poslu poslije rata, kad su mnogi naši ljdi, mahom djelatnici i vojnici Nezavisne države Hrvatske, koji su uspjeli domoći se Rima. Odatle ih je Draganović preko svojih veza prebacivao u Južnu Amerku, ponajviše u Argentinu i Čile. Odvojio se sa svećenicima iz Argentine i dugo s njima razgovarao za stalom podalje od nas ostalih, koji smo slušali Dominika, Marcela,Marcelića i Silvija Grtubišića. O našoj davnini i pradomovini mnogo toga suu rekli Silvije i Dominik, što se nije moglo nigdje pročitati, pa sam im zahvalan za saznanje. On su bili govorljviji od ostalih. Usudio sam se upitati Draganovića što se dogodilo pa se razišao s poglavnikom Pavelićom, nije bio voljan ništa reći. Samo je odmahno rukom.
Mnogo godina kasnije našega poznanstva u Rimu 1972. godine, kad je Udba kindaprirala Draganovića, išao sam po novinarskom zadatku u Sarajevo, da ga intervujiram za tada najtiražniji hrvatski dnevnik Večernji list. Prisjetio me se i moga pitanja o odnosu Pavelićevu i njegovu, pa se jetko našalio, kako je bilo izlišno trošiti riječi za nebitne stvari od kojih može samo čovjeka zaboljeti glava. Razgovarali smo u hodniku (soba mu je bila ozvučena, pa smo za svaki slučaj razgovarali u hodniku) teologije,u kojoj je radio kao izvaredni profesor dogmatike.
Ipak odgovorio je na pitanje o arhivi. Njegova bogata arhiva je pohranjeno na određeno tajno mjesto. Samo je kopija jedanog nebitna dijela predata Titu, jer je to bio uvjet da će biti pošteđen zatvora, suđenja i moguće smrti.