U drugoj smo polovici mjeseca lipnja. Zahuktala se koševina i prikupljanja sijena za prehranu stočnoga fonda u Mandinu Selu. U selu i u bližoj okolici sela trave ima u izobilju i ne bi trebalo biti većih problema u prikupljanju potrebitih količina sijena. Vjerojatno je takvo stanje i u samome polju u koje je još uvijek rano “silaziti” i ići kositi.
Dok su se naši preci sve do prije nekoliko desetljeća mučili koseći travu ručnim kosama i prikupljajući sijeno također ručno (grabljama), odvozeći na konjskim kolima, danas je situacija puno lakša. Većina poslova (košenje, prikupljanje, otprema) se radi strojevima, tek utovar/istovar rade ljudske ruke. No u Mandinu Selu uvijek ima momaka nesebično spremnih pomoći a tako je i danas kada smo zatekli trojicu (Iko, Šime, Brane) koji su tako vješto i momački ubacili i istovarili stotinu bala “za tren”.
Iz malena se trn oštri, tako se i mali (ili već veliki, pitanje je sad?) Petar Majdančić uči raditi sa svojim ocem Draganom a slatka Emanuela Šarac, tek pristigla iz Zagreba, spremno se dohvatila grabalja i nije odmicala od oca Kažimira koji je sijeno tovario “po starinski” vilama.
Najmlađi uživaju u bezbrižnom djetinjstvu igrajući se po selu, pogotovo oni malo veći (školarci), u tek započetom školskom raspustu. Čitavo ljeto je pred njima.
Tekst i foto: Ivica Šarac