O staroj kamenoj kući pisao sam više puta. Kako se vidi kuća je konačno uređena: postavljen je novi krov, navučena nova vanjska žbuka, okrečena. Od tada do danas stoji baš takva.
Ovom prilikom čitateljevu pažnju usmjerujem na sadržaje koji se nalaze ispred kuće. U prvom planu su mala i velika Džankušića dica. Središnje mjesto zauzeo je Ivan – Iko . Ostala djeca meni su manje prepoznatljiva, no siguran sam kako većinom pripadaju Slavku i Jozi. Volio bih da nakom prepoznavanja jave meni tko je tko.
Kako rekoh ispred kuće vide se sadržaji kojih danas više nema. Vidi se dio suhozida koji omeđuje vrt u kojem se danas nalazi Danina kuća. Taj dio suhozida poznat je kao predvečernje ljetno okupljalište Džankušića (nešto kao ‘Joskanovića murva’, ili ‘zagrebačka špica’ na središnjem zagrebačkom trgu). Nedjeljom, neradnim danima, a i drugim danima nakon završenih poljskih radova zasjelo bi se tu, osobito muški svijet.
Zaleglo bi se onako na travu i svatko je sebi odabirao zgodno misto. Nitko se nije tužio da ga žulja ili nešto probada. ‘Strancima’ bi se iznosio mutap ili stara jačrema, koparan ili kakav drugi prostirač. Nezgodno je da strani čovik sjedne na golu ledinu. Svratio bi tu i pokoji muški iz Markovića ili Ivića. Svatko je rado priman u društvo. Vrijedne Džankuše ispekle bi kavu, a vode je moralo biti u izobilju. Razgovaralo se, komentiralo o svemu i svačemu. Svaki prolaznik bio je pomalo analiziran. Mi mladi voljeli smo biti na tom okupljanju i upijali smo sve ono o čemu su odrasliji pričali.
Kako je sunce polako nestajalo, blago dolazilo sa pašnjaka, žene su muzle ocve i krave, muškadija se polako razilazila svojim kućama. Uslijedila bi večernja molitva, večera i odlazak na spavanje.