“Napokon je stigla prava anticiklona i naš bioritam se ustalio”, napisao je jučer ujutro, za početak dana, u svoj dnevnik umirovljeni veterinarski tehničar Ilija Šumanović (81). I tako već punih 59 godina, od 1954., kada je, dolaskom iz Duvna, danas Tomislavgrada, odnosno rodnog Mandinog Sela, u potrazi za poslom stigao u Slavoniju. I to u Đakovo, u Krndiju, na tadašnje Poljoprivredno dobro, kasnije PIK Đakovo, iz kojeg je, 1990., nakon 40 godina radnog staža, otišao u zasluženu mirovinu. Uz dnevničke početke još iz Tomislavgrada, gdje je također neko vrijeme radio u struci, dnevnik, i to službeni dnevnik vezan uz posao, počeo je svakodnevno pisati od ’54.
– Dosad sam ispisao 27 rokovnika – kaže.
Ispisani su urednim, gustim rukopisom, kemijskom olovkom. Gospodin Ilija poman je promatrač pa i najsitnije detalje, događaje, zvukove… stavlja na papir. Tako je zapisao i svoj dolazak u Đakovo i odlazak u Krndiju, 16. srpnja 1954., s tadašnjim direktorom PD-a Jerkom Matkovićem. Zapisao je i tada sve – dolazak u Đakovo, u Direkciju, u Podrum, put fijakerom za Krndiju; on sjedi do kočijaša, a direktor Matković iza. Obojica dobivaju deke za noge, a fijaker vuku, kako je napisao, “dva lijepa lipicanca, dlaka im se sjajila kao da su izišli iz frizerskog salona”. Prolazak kroz Satničku ulicu… “Direktor šuti, šutim i ja, šuti i kočijaš. Čuje se samo kas konjskih kopita”, zapisao je tada Ilija. Prolazak kroz Satnicu Đakovačku, pa skretanje desno, za Gorjane, polje bruji od poslova, jer baš se želo…, i to je detaljno u dnevnik tog 16. srpnja ’54. zapisao Šumanović. I tako sve do danas.
– Bilježim sve – od vremenskih (ne)prilika, temperature, šetnje Strossmayerovim parkom, gradom, susreta sa sugrađanima, viđeno na TV-u, što sam čuo na Radio Đakovu… – kaže Šumanović.
Zapisao je on u dnevnik i 9. listopada 1955., dan ženidbe sa suprugom, Kuprešankom Lucijom, koju je s njenom obitelji zatekao u Krndiji, odakle supružnici u Đakovo sele 1961., a dvije godine kasnije useljavaju i u novosagrađenu kuću u Dravskoj. U dnevničkim rokovnicima su i rođenja dviju kćeri, danas akademskih građanki – 1956. rodila se Darinka, danas prof. medicinskih znanosti, a 1960. Lidija, danas biolog. Podarile su im četvero unučadi, koji su također akademski obrazovani.
No, osim sretnih događaja kao što su rođenje djece i unučadi, zapisao je gospodin Ilija detaljno u svoj dnevnik i teške trenutke, poput događaja iz Domovinskog rata – ono što je sam doživio, vidio, čuo, ono iz medija, đakovačke ratne ’90., sva granatiranja, zračne napade na grad…, pa su njegovi dnevnički zapisi već korišteni za potrebe nekih projekata poput knjige “Prilozi za povijest Domovinskog rata Đakova i Đakovštine”, a koristio ih je i dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest.
Pet je dnevničkih rokovnika Ilije Šumanovića ovih dana u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, čiji ravnatelj dr. Ante Nazor koristi njegove zabilješke iz đakovačkog ratnog razdoblja, a Ilijin dnevnik uskoro će koristiti i Udruga civilnih žrtava Domovinskog rata Đakovštine, vezano uz podatke o zračnim napadima na Đakovo u kojima su stradali njihovi očevi, majke, djeca…
Ovih dana Ilijini dnevnički zapisi najviše govore o poplavama i prijetnji vodenog vala Dunava, Drave, Vuke…
– Dnevnik će ostaviti djeci – najavljuje Šumanović.
Dragocjeni podaci iz Domovinskog rata
Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr. Ante Nazor, kaže kako će im dnevnički zapisi Ilije Šumanovića, a vezani uz ratna zbivanja ’90-ih u Đakovu i okolici, svakako poslužiti. “Najveći dio toga privatne je naravi, no tu su i zabilješke o zračnim napadima na grad, nadlijetanju, kako je zapisano, aviona, padanju bombi na Đakovo, tu su i praćenja događaja s TV-a, datumi… Materijal je to koji nam svakako može poslužiti. Apeliramo na sve koji imaju takve rukopise da nam ih pošalju, mi ih skeniramo tako da tekstove imamo i mi i vlasnik, pa nema straha da im materijali neće biti vraćeni”, kaže Nazor. Centar je, kaže, dosad u niz navrata posuđivao slične rukopise. “Ljudi su skromni, misle da to nikoga ne zanima, pa se ne javljaju, no sve to mogu biti dragocjeni podaci”, kaže Nazor.
Šumanović u monografiji
Rukopis Ilije Šumanovića nije samo u njegovu dnevniku – jedan je od suradnika u monografiji u povodu 100. obljetnice osnovne škole u rodnom mu Mandinom Selu., 1911. – 2011. Na deset stranica monografije Šumanović piše o 300 godina ognjišta Ivića u Mandinu Selu, o školi, o livadama Manduša i Stubo i značaju potonje za, kako ih zove, Šumane…
Izvor: www.glas-slavonije.hr
10. 08. 2013.