S VRHA GRUDE: Zrnca soli (9)

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Blještavilo do blještavila – sivilo. Svjetlo – smisao i razlog postojanja.

Advent u Zagrebu. Zagreb u blještavilu. Središnje svjetiljke, u obliku kugla ili polukugla, koje inače obasjavaju ulice: Ilicu, Gundulićevu, Teslinu, Gajevu i neke druge, povezane su mnogobrojnim žutim svjetiljkama sa zgradama s obje strane ulica, tako da te veze izgledaju kao raširene ruke. Ispod glavne svjetiljke, u obliku kravate, visi splet, također, žutih svjetiljaka. Na trgovima, uglavnom svjetleće jelke, mliječne boje. Na Zrinjevcu: stabla obgrljena tisućama plavičastih svjetiljaka. Rijeka ljudi mirno teče ulicama, račva se u rukavce – trgove i parkove, obrubljene kioscima, iz kojih se širi miris fritula, kobasica i kuhana vina. I trešti glazba: čas mladenački reska, neugodna mojim ušima, čas, meni također dosadno repanje; a onda vesela meksička „La bamba“ nadjačava sve i podiže mi raspoloženje. Usput, diskretno prisluškujem, i čujem riječi: njemačke, madžarske, slovenske i, posebno melodične, talijanske. Sve je to lijepo! Marketinški gledano: korisno za Zagreb i promidžbu Hrvatske. Jer, eto, Zagreb je i ove (2017.) po treći put proglašen najljepšim adventom. Ali, ne bi bilo dobro, loše bi, zapravo, bilo, ostati zaslijepljen ispred ovog blještavila. Pozvani smo da odemo iza ovoga blještavog zastora i usmjerimo pogled prema tihoj, zvjezdanoj noći, prema Izvoru u betlehemskoj štalici, iz kojeg žubori vječni potok mira, radosti i ljubavi.

Pamtim ono što volim, volim ono što pamtim!

Dok živim, živjet će u meni sjećanje na došašće. Na došašće u našem zavičaju. Mi predškolska, ali i školska djeca, nagnuti prema narednim danima, već početkom prosinca jedva smo čekali: da nešto lijepo dođe, da se dogodi – upravo nama. Već je obavljeno kolinje, kupus je odavno fermentirao u drvenim kacama, još samo da naši iz Hercegovine dopreme vino u mješinama, desetak dana prije Božića, i odbrojavanje može početi. Jasno smo čuli: netko će se roditi. Tko? Nitko drugi do sam Isus! Mali Isus – dijete. Velik, zato što je došao kao jedan od nas, među nas, mali, u betlehemskoj štalici. Stoga smo spontano osjetili bliskost s Njim. Njegova se radost razlijevala našim srcima. Snježne pahulje, vedra i mrzla noć, samo su još više toplile i topile dječja srca, da bi doživljaj topline kulminirao na samu „Badnjicu“. Mati ili najstarije muško, kod nas je to bio Bože, svečano bi unosio slamu i tri badnjaka u „sidetiju“ sobu a to se unošenje odvijalo u četiri faze i svaki put uz: „Faljen Isus, na dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo“, uz odgovor ostalih ukućana: „I s tobom Bog dao zajedno.“ Odlazak među ovce bio mi je među najdražim događajima. Brat Bože bi nosio fenjer, netko drugi kruh, a brat Andrija crveno vino. Išli smo prema pojati, dvjestotinjak metara udaljenoj od kuće. Kad smo ušli u štalu, ovce bi se načas uznemirile, ali bi se ubrzo okupile oko nas, te smo im, nakon molitve, davali po komadić kruha. Ne pamtim jasno, jesmo li kruh poprskali vinom, ili je vino poslužilo da na leđima nekih ovaca označimo znak križa, ili je poslužilo za obje svrhe. Po povratku kući otpočela bi trka kroz selo (bez rasvjete), ali sa žmirkavom svjetlošću iz kuća i onom s vedrog neba. Sam Božić: čestitanja susjeda, meza, bolji ručak, čaša vina. Nakon ručka otimali smo se oko toga: tko će iz korice kruha, umočene u crveno vino, kapnuti kap vina na plamen svijeće od voska. Pri svakom srazu kaplje s plamenom, čulo se ono karakteristično cvrčanje, i zamirisala bi mješavina vina i voska. U popodnevnim satima dječja trka na „guvnu“ uz kolo i oko kola, povratak u toplinu kuće, valjanje u slami. Božićno se slavlje vezalo i za dva naredna dana: Stipanjdan i Ivanjdan, kada se na našem „greblju“ služilo misno slavlje, nakon kojeg su u našu kuću dolazili rođaci i prijatelji iz drugih sela da se ugriju i okrijepe hranom i pićem. S tim danom povukla bi se sva čarolija koja nas je zaokupljala tijekom došašća i uoči samog Božića. Ali, nije nestala; živi i dalje u našem sjećanju!

 

 

Ante Šarac