S VRHA GRUDE: Uskrata prava na izbor

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Neki đaci, odnosno određene skupine đaka, svojedobno su bili i namjerno ograničavani u izboru nekih zvanja. Ali, prije no što kažem o čemu je riječ, valja spomenuti neprilike koje su na nejakim leđima nosila djeca iz siromašnijih krajeva Hercegovine, Dalmatinske zagore i Hrvatskog zagorja. Naime, sredinom pedesetih pa sve do sredine sedamdesetih godina 20-og stoljeća djeca koja su završila osmogodišnje školovanje, nisu zbog posvemašnje neimaštine mogla birati ni grad u kojem bi živjela, ni školu koju bi pohađala. S tim u vezi djeca su išla u Zagreb, Zadar, Bol na Braču, Sinj, Pazin, Visoko – u klasične gimnazije (tzv. fratraske gimnazije), za čije se školovanje plaćala simbolična naknada. Usto, u ozračju katoličkog odgoja nerijtko se čulo kako pojedine matere u duvanjskome kraju govore: „Molim Boga da mi sin bude pratar.“ K tomu, mi dečki smo održavali kontakte pismima s onim đacima koji su već pohađali takve škole, moja malenkost, primjerice, s Markom Kovačevićem, koji mi je pripravio teren za dolazak.

   Tako sam se, dakle, potkraj ljeta 1958. našao u Bolu na Braču u srednjoj dominikanskoj školi. Za one koji možda ne znaju, to su gimnazije sa svim predmetima koji se uče u svjetovnim gimnazijama. Dakako, uz dodatni predmet vjeronauk. Usto, predavali su većinom svećenici koji su, uz teologiju, završili određeni predmet na drugom fakultetu. Prosvjetna inspekcija je svake godine nadzirala rad tih gimnazija i uvjete u kojima žive đaci, iz čega bi se dalo zaključiti kako su te klasične gimnazije bile unutar sustava i priznavane kao i ostale gimnazije. Međutim, to u praksi nije bilo tako!

   Budući da godine brzo odmiču, najednom osvijestih činjenicu da sam već dugo u četvrtom razredu. Bijaše naime sredina veljače 1962. godine. I dok sam ja promatrao procvjetale bajame (bademe), na leđima mi „procvalo“ dvadeset i pol ljeta. Kad mi je u tom trenutku stigao poziv da se javim u vojni odsjek u Supetru, znao sam što me čeka. Tako i bi: poziv za odsluženje vojne obveze. Nije moglo u nezgodnije vrijeme – pomislih. Premda nisam očekivao da bi mi itko iz te službe htio odgoditi služenje vojnog roka na, recimo, godinu-dvije, nadao sam se da bi to mogao učiniti na 3-4 mjeseca da na miru završim četvrti razred i položim maturu. Odgovor je stigao za samo pet-šest dana, i to negativan po mene, što znači: ne može! Međutim, direktor gimnazije Tonči Dešković mi je odobrio da do kraja ožujka položim četvtri razred i maturu, dakle prije oko 3 mjeseca od redovnog roka da se nakon povratka iz vojske ne bih mučio s tim obvezama. Tako sam i učinio. Naravno, u vojsci su mi priznali samo osmogodišnju školu, tako da sam ondje odgulio nepune 2 godine.

   Po odsluženju vojne obveze kraće sam vrijeme boravio u Mandinu Selu i Bolu. Iz Bola otputovah brodom u Split, a iz Splita u večernjim satim vlakom u Zagreb. U Zagrebu sam osvanuo 12. veljače 1964. godine. Za sat-dva potražio sam i našao Marka Kovačevića, Antu Kureviju, Jozu Kovačevića i dr. Isti sam se dan susreo i s dekanom Filozofskog fakulteta Ljudevitom Jonkeom s pitanjem mogu li upisati drugi semestar iz predmeta hrvatski i njemačk jezik, a da materiju prvog semestra polažem u sklopu ispita u ljetnom roku? Čovjek je ljubazno rekao da to ipak ne bi išlo.

   Da ne bih gubio vrijeme, zaposlio sam se u špediciji „Jugošped“ i pomalo se uz rad spremao za prijamni ispit iz spomenutih predmeta. Tako je i bilo. Krajem kolovoza polagao sam hrvatski i njemački kao i moj „Boljanin“ Drago Zorić iz Gruda. Sjećam se da smo nas dvojica iz oba predmeta među prvima riješila test, očekujući siguran upis. Međutim, nas je još čekao, pojedinačno, inetrvju s jednim gospodinom koji me, uz ostalo, pitao jesam li još u bogosloviji? Rekao sam da nisam; razgovor je bio korektan, ali sam u nekim pitanjima osjetio loše vibracije… Kad smo za nekoliko dana došli na Filozofski fakultet, nismo se, na naše veliko razočarenje, našli na popisu onih koji su položili prijamni ispit za upis na taj fakultet. Nismo bili sami. I tako, dok smo Drago i ja sjedili na betonskim stepenicama ispred fakulteta, k nama su prilazili neki momci tako da se oformilo društvance od desetak nesuđenih studenata tog fakulteta. Ubrzo se ispostavilo da smo svi završili klasične gimnazije. Sjećam se da nismo toliko bili tužni. Dapače, smijali smo se, pitajući se: „Tko smo to mi?“ Na to pitanje nismo našli drugi odgovor, osim da smo grupa mladih ljudi željnih znanja. No vrlo dobro smo znali tko bi mogao biti onaj drug koji je s nama posebno razgovarao. No zanimljivo je spomenuti da smo s postojećim svjedodžbama mogli upisati medicinski, veterinarski, stomatološki, agronomski i drugi sličan fakultet, pod uvjetom da smo znali materiju, bez ikakvog dodatnog intervjua bilo s kime. No neki koji su željeli baš na Filozofski ili Pravni fakultet, morali su polagati sve četiri godine i maturu u svjetovnoj gimnaziji, ili su s postojećom svjedodžbom otišli u druge gradove, na primjer, u Skoplje, Novi Sad, Beograd, gdje su, za divno čudo, priznavane svjedodžbe koje su u Zagrebu bile nepoželjne! Tako jedan momak od naše grupe, iz Stipanjića, nisam mu zapamtio ime jer smo se taj dan prvi i posljednji put vidjeli na stepenicama ispred fakulteta, reče: „Idem ja u Gospić, u šljive.“ Naime, tamo je bila Viša pedagoška škola, koju je on, tako sam čuo kasnije, završio i otišao u Zadar polagati razliku i upisao se na treću godinu Filozofskig fakulteta.

   Meni se nije dalo iz Zagreba, nastavio sam raditi i pomišljao da uz rad studiram ekonomiju, no ta me ideja nije jače obuzela. No iznenada se ispod prozora moje radne sobe pojavi Drago Zorić, moj stari suputnik i supatnik. Čim siđoh, vidjeh još dvojicu momaka s njime. Iz Zagreba su, zovu se Petar Okštajner i Pero Božić. Ova dvojica odmah, onako fakinski, kažu: „Što ćeš tu u kancelariji, idemo mi tu, u susjedstvo, na Veterinarski faks pa ćemo, kad završimo studij, damama liječiti peseke i mačke, ili po Slavoniji liječiti stoku i tamaniti kulen.“ Bez razmišljanja prihvatih poziv i „izabrah“ zvanje na koje nikada nisam ni pomislio!

   Nas smo se četvorica stalno družila, jedni od drugih usvajali neke igre; oni od nas, primjerice, šijavicu prilikom koje su strastveno lamatali rukama po zraku i izvikivali šija-šete. Premda su bili Zagrepčani ili upravo zato, stalno su spominjali „hasu i pijaču“ u Slavoniji. No rastali smo se unakrsno: tako je Petar Okštajner završio u Donjem Miholjcu, a Drago Zorić u Đakovu; Pero je Božić putovao iz Zagreba u Križevce jer se ondje zaposlio. Oni su cijeli radni vijek proveli u struci, dok sam ja četiri godine iz Zagreba putovao u okolicu Siska i s fićom obilazio Letovanić, Žažinu, Malu Goricu, Vurotu, Žabno, Jazvenik – stalno pregledavajući natječaje i tražeći veze ne bi li našao radno mjesto u Zagrebu, što mi je na kraju i uspjelo.

   Možda će netko pomisliti da nije svako zlo za zlo i da „profešurija“ i nije na nekoj cijeni pa da nemamo za čime žaliti. No nije ovdje riječ o tome, nego o dvostrukim kriterijima onih koji odlučivahu o tome na koji se fakultet možemo, a na koji ne smijemo upisati. Takvo bi se ponašanje moglo izraziti riječima: „Ondje vam priznaju svjedodžbu, ovdje ju ne priznamo; možemo što hoćemo i kako hoćemo; znamo što hoćemo, još više što ne ćemo i zbog čega to ne ćemo!“

Izvor: Ante Šarac: Uzgajivači obmana, Zagreb, 2019.