S VRHA GRUDE: Kad presuše pera pjesnička

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

„Halo, Ante je, nakladniče moj, tebi i tvojima sretan Uskrs!“ „Oooooo(!), stari, tebi i tvojima također, nismo se dugo čuli“- uzvraća Andrija Vučemil zvonkim glasom poslije popodnevna odmora. Pitam za zdravlje, ide li na jutarnju ritualnu kavu u kafić „AS“ na Korzu? „Zdravlje tako – tako, onako, kako liječnici vole reći, u skladu s godinama! Da, viđam se svako jutro s Cvitanom, Boškom i Bogdanom, nedostaje nam, nažalost, Marijan Jurčević koji je prošle godine preminuo.“ „Pišeš li što?“ pitam dalje „Neee, presušilo…!“ – veli Andrija. Na to ću ja: „Ako je tako kako kažeš, napisao si tridesetak knjiga, pa je to više nego dosta!“. „Hvala Bogu“ – kratko će Andrija. Još razmijenismo riječ-dvije; on zahvali na pozivu i razgovor privedosmo kraju.

Bio je to telefonski razgovor u popodnevnim satima, na sam dan Uskrsa, s našim pjesnikom i, svakako, jednim od pet-šest ponajboljih živućih hrvatskih pjesnika. I s poznatim uznikom s petogodišnjim stažom u tucanju kamenja na Golom otoku. Istodobno, kamene glave, totalitarne, okomiše se na njega, ali mu ipak nisu mogli, koliko su god uznastojali, uništiti duh, ni volju za životom, ni želju za pisanjem!

Budući da sam od Andrije mlađi samo dvije godine, jasno mi je da ne treba zanemariti biološke zakonitosti. No, kad je riječ o njemu, znam da nije samo to posrijedi. Posrijedi je društvena klima koja manje-više negativno utječe na većinu književnika (osim dakako onih o kojima moćnici revno brinu). Klimi u kojoj se manje čita, osobito poezija; pa, iako pjesnici rado pišu, premda se nađe i pokoji sponzor koji će pokriti troškove tiskanja knjiga, pravi problem nastaje tek onda kada imaš gotovu knjigu u rukama! S malo ironije mogao bih kazati da je najpouzdanija opcija plasmana knjiga na tržište njihovo poklanjanje. To dakako predstavlja dobro djelo, ali i otužnu sliku materijaliziranog društva u kojemu knjiga nije na cijeni. A nije na osobitoj cijeni ni kod knjižara koji uglavnom nisu vrući za otkup knjiga, a ako se i dogovoriš s njima i potpišeš ugovor, onda u najboljem slučaju prepolove onu cijenu koja se koči na stražnjoj korici knjige. Ne dolazi u obzir da ti odmah plate otkupljene knjige, nego nakon prodaje. Obično na „kapaljku“ i nakon nekoliko godina!

U takvim okolnostima pisci i pjesnici prinuđeni su sami ili preko drugih obilaziti urede institucija ili privatnih tvrtki i nuditi knjige zaposlenicima. Što prodaju, prodaju, ali odmah novčiće stave u džep. Ako im se ne da na taj način trgovati, onda zaduže nekoga ili sami doma organiziraju aukcijsku prodaju preko interneta s početnom cijenom, na primjer, od 10 kn… I naš je Andrija, kao i mnogi drugi književnici, pribjegao tim i sličnim modelima prodaje.

Dok čitateljstvo otvorena srca prihvaća knjige Andrije Vučemila kad mu dođu u ruke, i dok mu stručni krugovi sriču hvalospjeve, dotle službene institucije kao što je Ministarstvo kulture ne prepoznaje, ili zapravo prepoznaje te knjige kao neprikladne! Tako se unatrag nekoliko godina taj veliki pjesnik javio na natječaj, koji je raspisalo to ministarstvo za otkup knjiga za 2014. godinu, sa svojom knjigom „Ožujski zapisi“ i mojom „Kad sam s Tobom“ i nijedna nije otkupljena! Na osnovi kojih kriterija je Povjerenstvo za odabir tako odlučilo, možemo samo nagađati. Ili ne moramo uopće nagađati!

Ovih dana čitam da od 120 knjiga izdavačâ „Kršćanske sadašnjosti“ i „Verbuma“ Ministarstvo kulture nije otkupilo niti jednu jedinu! Znakovito, zar ne? Tu je odgovor i za Andrijine knjige i za sve druge koje se bave ljudskom duhovnošću i smislom življenja.

Ovaj veliki pjesnik kršćanskog nadahnuća cijeli je život kroz svoje knjige zračio poetskom toplinom prema svakom čovjeku, izražavao ljubav prema Domovini i uzdarje u Boga, i unatoč tomu, ili, bolje rečeno, baš zato ostao za vlastoršce nepoćudan. Nepoćudan u Jugi, nepoćudan u zemlji zbog koje je robijao. Očito, nije robijao za ovakvu Hrvatsku. Doista, tužno i ružno! Stoga ga i danas najviše označuje i obilježava antologijska PJESMA O KAMENU:

Kamen na kamen/k a m e n/kamen na kamen/opet samo kamen/razbijen srcem, okom i krvavim prstima/on osta samo kamen/premješten iz hrpe u hrpu/on opet…samo kamen/razderanim prstima ga gladim/on opet…samo goli kamen…/…šapće mi sudrug u patnji:/Oprez! Pazi da te ne pretvore/u kamen…/U muci jedva istisnem kroz zube:/Moli se da i sam/ne postaneš/k a m e n!/I tako iz dana/u dan samo/kamen/kamen/kamen/dok iznad nas samo nebo plavo/i oko nas modro more/a na nama kamenje i k a m e n…

 

Ante Šarac