Poštovano uredništvo,
Čitajući jutros izviješće sa priloženim sličicama sa 2. Duvanjske noći u Munchenu, sjetio sam se vlastite nazočnosti na FESTIVALU GANGE I GUSALA, održanom 22. veljače 1992. u Munchenu. Tada sam živio u Osijeku. Bio sam u redovima Oružanih snaga Republike Hrvatske. Moja supruga i dva malodobna sina, po Odluci kriznog stožera Osijek, u rujnu 1991. morali su napustiti Osijek (sa velikim brojem osječke djece i majki) i smjestili su se u jednoj Hrvatskoj katoličkoj misji u Ludwigsburgu (kod franjevaca iz Sinja).
U ime zavičajnih klubova Tomislavgrada i Kupresa za čitavu Slavoniju i Baranju određen sam da putujem u Munchen na festival (supruga i dječaci iz Ludwigsburga došli su u Munchen. Svi smo se smjestili kod moje, sada već pokojne, sestre IVE).
Dobro se sjećam kako smo po velikoj studeni i visokom snijegu putovali preko Mađarske do Munchena. Sjećam se kako je gradonačelnik Osijeka (Zlatko Kramarić) poslao neke knjige o Osijeku i zamolio me da knjige i njegove pozdrave prenesem Duvnjacima i nazočnima na skupu, što sam ja radosno i učinio. Duvnjaci gastarbeiteri na čelu sa Jozom SLADOJA dočekali su nas s pažnjom dobrog domaćina. Sjećam se kako je brojno poslanstvo na čelu sa gradonačelnikom Mijom Tokićem stiglo iz Tomislavgrada. Pitao sam se kako su oni došli po tako velikoj mećavi i dubokom snijegu. Prekopao sam dio svoje arhive i pronašao priložene materijale. Znam sam kako ih negdje posjedujem. Vjerujem kako o tomu festivalu imaju i drugi više dokumentacijskog materijala od mene.
Vaš Ćipa