Piše: Ante Matić – Borčanac
Kad je Anica Martinović postala mis Hrvatske 1995. godine svi su pisali kako je iz Duvna, odnosno Tomislavgrada, isto tako kad je Vjekoslava Huljić, curski Tubić nedavno dobila književnu nagradu za svoju knjigu priča, pisali su kako je Vjekoslava iz Tomislavgrada, odnosno Duvna. Kad je svojedobno David Matić, postao prvak Kanade u karateu, pisali su da je iz Duvna, a nije nego iz Borčana, isto tako kad je Čolina zaigrao u Hajduku, pisali su da je iz Duvna, a nije, nego iz Borčana. Stalno se piše o tom Tomislavgradu i kojeg su vraga neki naši mudrijaši i budalaši mijenjali Duvnu ime, pa se ga zvali raznim imenima: Delminij, Dlmno, Duvno, Županjac, Županj Potok, Sedidžidid, Tomislavgrad…
Duvno je staro dvije tisuće i više godina. Fra Mijo Čuić, daidža moje matere, 1925. godine kad se u Duvnu slavila velika obljetnica, tisuću godina hrvatskog kraljevstva, i dovršenje gradnje bazilike, pa je tada, gvardijan duvanjskog samostana, fra Mijo iz sela Bukovice, u počast kralju Tomislavu promijenio ime Duvno u Tomislavgrad. Te iste godine rodio se sin srpskom kralju i dao mu je ime Tomislav, eda bi se tako nekako dodvorio Hrvatima tim imenom, budući je već imao sina Andreja za Slovence i Petra za Srbe, pa su neki zlobnici ismislili priču, po kojoj je srpski kralj promijenio Duvno u Tomislavgrad. Malo morgen!
Po jednoj legendi krunidba se dogodila u Selinom podno Liba. Selene su zapravo točno podno brda Liba i na domak sela Borčana. U Selinom i Kamenocom mogu se i sada vidjet tragovi naših predaka, stećci i ilirske obredne gomile, gradine ponad Selina na Libu. Podosta tih ostataka naših predaka Dalmata vremenom je uništeno, razbijeno ili odvučeno nekama. Brdo Lib i selo podno njega povjesna su mjesta,gdje su se dogodila važni događaji u hrvatskoj svekolikoj prošlosti i povijesti.
Ljetopisac Pop Dukljanin i povijesničar fra Domnika Mandić pišu da je na brdu Lib bio ilirske grad Delminij; točnije bila je to prijestolnica ilirskog plemena Dalmata. Na tom brdu Libu držan je prvi skup Hrvata u povijesti, Duvanjski sabor 753. godine,a podno brda Liba i planine Vrlokuk okrunjen kralj Tomislav 925.godine. Ako je tomu tako, a izgleda da je tako i nikako inčije, onda je selo Borčane povijesno mjesto, a brdo Lib mjesto gdje su se dogodili važni događaji u prošlosti hrvatskog naroda. Selo Borčane se vremenom povećavalo i smanjivalo, već kako je koja vojna učinila svoje, pa su neki pogibali ili nestajala u ratovima, epedimijama…
Iz toga i takvog sela su dvije poznate Borčanke, Anica Martinović udata za nogometaša Kovača i Vjekoslava Tubić udata za glazbenika Huljića. Iz tog sela su još trojica vrlo uspješnih poslvnih ljudi i dvojica pjevača. Iz tog sela je i svećenik selzijanac Zvonko Krištić, koji je umro na glasu svetosti.
Dakle, Anica i Vjekoslava nisu iz Duvna, odnosno Tomislavgrada,nego su one iz Borčana. Selo Borčane starije je od duvanjske čaršije, od Sedididžidžida, kako su Turci zvali Duvno, ili Županjca, kako su ga zvali oni drugi koji su Duvno opteretili rišćanima. To selo leži na mjestu gdje su prije Borčanaca živjeli Dalmati i Bogumili. Kad se ti ratoborni ovčari bili pokoreni i istrijebljeni, protjerani od silnih Rimljana, to mjesto bilo je neko vrijeme pusto, sve dok nisu tu naselili se Bogumili, bosanski krstjani, vjernici Crkve bosanske i nakon njihova nestanka, u to mjesto došli su Hrtvati katolici koji su se nazvali po selu, Borčanci, Omoljani po Omolju, Brišnjičani po Brišniku, Lipljani po Lipi…
Ovo ne pišem zato što je Borčane moje rodno selo, nego zato što je to staro, povijesno selo u brdu Libu, a novo podno Liba i Vrlokuka. Kad kažem u brdu, onda mislimm na kuće koje su jednim dijelom uzidane u brdo Lib i Vrlokuk. Kad sam na jednom književnoj večeri bio predstavljen kao pjesnik iz Duvna, pobunio sam se i nazočnima u dvorani doslovno kazao ovo, da čovjek može biti rođen na brdu, u brdu ili podno brda, u ravnici. Ja sam rođen u brdu. Moja rodna kuća zašla je u brdo Lib isto onako kako je Lib zadro u polje.
Dakle, ove dvije fascinatne žene su rodom iz duvanjskog sela Borčana. U tom selu rođeni su i njihovi očevi, i očevi njihovih očeva. Odvajkada su Borčanci bili visoki, stasiti i jaki ljudi, a Borčanke zor djevojke, dobre žene i majke, koje su rađale po desetero djece, kao i ostale duvanjske majke. Sve dok Anica nije postala misica, stalno se prepirali Borčanici i Kongorani, Vedašićani i Lečićani, Omoljani Seoničani, Brišnjilčani i Mrkodoljani, čije su cure ljepše, čije su žene bolje. Kad je Anica postal mis Hrvatske, sve je bilo jasno. Zanimljivo je kazati da se birfaktile u selu Borčanu za Božić birali su mis sela Borčana. Koja je bila Anica prije no što je postala mis Hrtvatske, neću kazat, jerbo mi nebi virovali. Dovoljno je pogledati ove dvije Borčanke, pa da sve bude jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora.
Na kraju valja kazato po čemu se još razlikuje Borčane (i Kongora) od drugih duvanjskih sela. Sva duvanjska sela poredana su jedno do drugoga ispod brda i planina i tvore ogrlicu od kamenih kuća oko polja. Samo Lib zadire u polje kao plug u ledinu i s njim zadiru u polje Borčane s sjedne strane, a Kongora s druge.
Staro Borčane je od kamenih zidanih kuća uraslo u brdo Lib i Vrlokuk,a novo je dolje podno Liba, uz cestu i na polju. Nikad se ne zna tko su autori stihova gange, pa se ne zna ni ova dva stiha, koje je po svoj prilici, Borčanac sročio, pa momci iz tog sela znaju zapjevati i ovu gangu:
Oj Borčane u dva u tri reda
Iz daljine ko Zagreb izgleda!
