Dok nije bilo eksera ni žice, grede su se spajale drvenim klinom: dvije grede provrte se svrdlom “žiočnjakom” i tu se zabije klin.
Najprije se kuće ukopaju i ozidaju klesanim kamenom. Sa zida se dižu grede, rogovi. Ljudi kažu: diže se kuća. I ponovno kamen: zidaju se lastavice. Po gredama se stavljaju živoke (žioke), gredice tanke a duge. Građa se sjekla u šumi, “remat”. Naši su smjeli sjeći samo u Modruši. Trebalo je usjeći što pravije gredice, jer ih kod kuće treba cijepati na dvoje. Cijepana strana okreće se prema gredama i za njih zakiva.
Po tako postavljenim gredicama stavlja se ražova slama, ozimica. Ozimica bi izrasla i po dva metra. Sjekla se isključivo srpom, pa zatim “kitila” u snopiće, u “ručice”. Ručice su se vezale. Žeti se išlo i poslije večere, ako je bilo mjesečine. Na kuću su se ručice stavljale tako da se debeli kraj okrene dolje, a kite gore.
Tako majstori ručice pravilno postavljaju po gredicama, živokama, počev od dna prema vrhu. Kad više ne mogu dobavljati sa zemlje, prislone na već postavljenu slamu neku lisu, tarabu i tako do vrha. Preko snopića poprijeko postavljaju se takni bukovi štapovi, da slama ne bi spala. A da opet ti štapovi ne bi spali poveže ih se “vezikama” s onim unutrašnjim živokama. Vezike su tanki savitljivi štapići. Donosili su ih čak iz Rame.
Na vrh se stavljala krupna slametina, da ne bi prokišnjavalo, a po njoj samari ili pritisci. To su dvije unakrsne kratke grede (duge oko 1,5 m). Stavljaju se na svakih 30-40 cm.
Sad se može u takvoj kući stanovati bez bojazni da će prokisnuti. Takvih kuća sad ima vrlo malo, a i te su uglavnom razrušene.
Izvor: Robert Jolić: Sto godina župe Kongore, 2017.