U radu i oruđu ogleda se kultura neke zajednice, nekoga kraja, pa i duvanjske seoske zajednice i duvanjskog kraja. U tradicionalnoj, ratarsko-stočarskoj kulturi duvanjskog kraja rađa (rad, posao) i ratila (oruđa) dva su najprimjerenija očitovanja te kulture. Budući da je stoljećima bio ratar i stočar, Duvnjakova se djelatnost prisno vezala uz ta dva oblika privređivanja. K tomu, kako rekosmo, njegova godina ima dva dijela, vegetacijski aktivno i vegetacijski pasivno razdoblje pa postoje, grubo rečeno, ljetni i zimski poslovi.
U proljeće, “kad se vo ćakne”, negdje u travnju, počinje oranje i sijanje jarog žita, jarice (jara pšenica) i ječma, zobi i raži. Ozimica, vrsta ozime pšenice, zasijana je još u jesen i već se zeleni na njivama. Tradicionalno duvanjsko orno ratilo bijaše masivan drveni plug na volovsku vuču, koja bi se katkad pojačala konjskom. Bio je građen uglavnom od bukovine ili jasenovine, a od željeza su bili samo lemeš (raonik) i crtalo. Jedan bi ratar držao plug za ručice a drugi bi sa strane pratio volove, ćakao ih (poticao ustaljenim izričajima), meko im pjevušio (Ajd, peronja, volak moj! Stu na se!), a tek bi katkad osnakom, dugim bukovim štapom dodirnuo po povoru (hrptu) kojeg zaboravljivijeg vola. U međuraću – o čeme sam u poraću slušao na sijelima – imućniji bi ljudi umjesto domaćeg sitnijeg vola (buša), u plug uprezali “po šest posavaca”, vilaša, volova dugih zavinutih rogova iz Posavine. U jugozapadnom dijelu polja, uz cestu prema Mostaru, tradicionalni se drveni plug počeo zamjenjivati tvorničkim željeznim, a volovska vuča konjskom. Početkom 50-ih godina, kad je komunistička vlast uvela kolhoze, u seljačkim radnim zadrugama traktori su dijelom zamjenjivali volovsku i konjsku vuču na Duvanjskom polju. Negdje 60-ih godina i u sjeveroistočnom dijelu polja željezni tvornički plug s konjskom vučom polako potiskuje drveni plug s volovskom vučom. Težaci, vezani uz tradicionalnu volovsku vuču i drveni plug znali bi katkad nostalgično reći: “Nemere traktor složit brazdu ko drveni plug. Di ne gazi volujski papak, onde zemlja nije blagoslovljena.” Njive su se povremeno ostavljalena ugaru (mekota), povremeno se mijenjala kultura, a zemlja se gnojila stajskimgnojivom (ovčji napor i goveđe đubre). Potrebu gnojidbe zorno izražava duvanjskaposlovica: Prija će slagat bila brada nego gnjojna brazda!
Kad bi se njiva uzorala, a u sredini razorao jarak (jazor) da se vlažna oranica cijedi, žito bi se sijalo ručno. Sijač bi preko ramena prebacio bisage sa sjemenom, išao niz teg (uzorano zemljište) odmjerena, gotovo svečana koraka te velikim zamasima desne ruke ravnomjerno sijao zrnje. (Kao da je izašao iz jedne Hugoove pjesme ili kao da je sišao s poznate van Goghove slike!) Oranica bi se potom drljala drljačom a nakon toga poravnavala branom, napravom spletenom od granja. Slično bi se sijao i sitnozrni duvanjski planinski kukuruz (kokuruz). Krumpir (kumpir) bi se sadio u brazdu, nicao je u pravilnu nizu pa se tako mogao lakše okopavati i ogrtati ručno, motikom. Po kukuruzištima (kokuruzišće) i krumpirištima (kumpirišće) mjestimice su se sadile tikve.
Kad bi trava po livadama prispjela za koševinu (kosidbu), negdje početkom srpnja, počela bi kosidba livada na Duvanjskom polju, a nešto kasnije u planini. Kosilo se ručno, kosom, a kosci bi se, na određenu rastojanju, u kosu nizu, poredali iza kosobaše, čelnoga vještijeg kosca. Bijaše to naporan poljodjelski posao, koji je počinjao prije izlaska sunca, dok je trava još rosna pa se lakše kosi, a završavao u suton. Oko 10 sati prije podne na livadu bi stizao ručak, a oko 14 sati užina. Nakon jela bi se kose klepale, u tlo bi se zabila bakva, omanji klinast nakovanj, preko kojeg bi se polako prevlačila oštrica, na kojoj bi se sitnim udarcima klepca, manjeg čekića, ispravljali otupljeni dijelovi. Potom bi se kosa brusila brusom, koji je kosac nosio u vodiru, manjoj drvenoj posudi s vodom. Vodir je visio o koščevu kajišu (remenu) a u vodiru je bila četkica s vlažnom krpicom. U poraću su postojale dvije vrste kose (oštrice), kovanica i lepara. Kovanicu bi kovao domaći kovač u duvanjskoj čaršiji, obično Rom, i ta se vrsta kose veoma cijenila. Čaršijski Romi stanovali su u posebnoj “ciganskoj mahali”, imali su svoje kovačnice (vignjišće) i okolnom su seoskom stanovništvu stoljećima pružali svoje kovačke usluge sve do prevladavanja tvorničke proizvodnje poljodjelskih oruđa. Lepara je bila širega “lista”, tvorničke proizvodnje i manje cijenjena. Oštrica se nasađivala na kosišće (kosište), odulju drvenu motku s dvije drške, jedna na vrhu, druga po sredini motke. Kosidba bijaše isključivo muški posao, među ratarskim poslovima veoma cijenjen. Bilo je to i svojevrsno umijeće, za koje ne bijaše dovoljna sirova snaga i dobra kosa, već prije svega “laka ruka”, elegantan i odmjeren zamah. Dobar je kosobaša ulazio u seosku legendu i o njemu se dugo raspredalo za seoskih sijela, kao danas u gradskoj sredini o dobru športašu! (L. N. Tolstoj zorno je opisao kosidbu i vješta kosca u Ani Karenjinoj, kad grof Levin dolazi na svoju livadu, uzima kosu i počinje se natjecati s koscima, seoskim nadničarima.)
Kad bi se otkosi osušili, sijeno se kupilo, a taj su posao uglavnom obavljale djevojke i mlađe žene (kupelice). Sijeno iz otkosa prikupljalo se drvenim vilama s tri velika paroška u suru, središnji otkos. Pošto bi se otkosi povilali, kupelice bi preostalo sijeno pokupile drvenim grabljama, dugačka drška. Kad se otkosi svilaju u suru i ostatak sijena prikupi grabljama, sijeno se vilama sadijeva u naviljke, male stogove. Potom se ispod naviljaka podvuku dva lagana i elastična jelova koca (sinsko kolje) te po dvije kupelice nose naviljke na podinu, mjesto gdje će se sadjeti plast, stožasta, nogama nabijena gomila sijena. Kad se plast zdjene i završi preko njega se unakrst prebace dva užeta, usukana od navlažena sijena. Užad bi sezala od vrha do sredine ispupčenih bokova plasta, gdje bi se kraj užeta s kamenom uvukao u plast. Tako bi plast bio čvršći i čuvao bi se od prevrtanja. Pošto bi se obavila žetva i vršidba, sijeno iz plastova sadjevenih po livadama djelo bi se u drvena kola i prevozilo do seoskih pojata, gdje bi se uskladištavalo (uvaljivalo). Zimi bi se u krošnjama, velikim dubokim košarama za sijeno, iz pojata nosilo u štale (klanice i ovčarnice) i “polagalo malu” u jasle. Pljeva i trina nosile su se u sepetima, također na leđima, a sepeti i krošnje mogli su se prenositi na tovarnoj životinji.
Za kosidbe livada voda se držala u bucatu, plosnatoj drvenoj posudi, manjoj od fučije. Bucat je bio načinjen od drvenih duga, učvršćenih metalnim obručevima i utorenih u dvije drvene elipsaste plohe. Na gornjoj plohi bio je otvor za ulijevanje vode, a sa strane, pri samom vrhu, otvor za izlijevanje. Pomoću konopca, pričvršćena na gornjem dijelu jedne plosnate strane, bucat se nosio preko ramena. Punio se vodom na izvorima (vrila), koji bi se kopali na samoj obali (rivini) ponornice Šujice.
Ječam (ječim) bi dozreo sredinom srpnja i kosio se kosom kao i trava, vilama nanosio na suru, sadijevao u naviljke, koji su se na kolju snosili na podinu, gdje se sadijevao plast. Zob i jarica, jara pšenica, također su se kosili na isti način. Raž i ozimica čupali su se rukom, vezali u snopove i slagali u krstinu. Pošto bi se na gumnu zrnje odvojilo mlaćenjem snopova o drvenu dasku i mlaćenjem mlatilom, ražovi bi i ozimični snopovi služili za pokrivanje pojata i staja, a za turskoga i austrougarskog vremena i za pokrivanje kuća. Kad bi se kosidba žita dovršila, ječam, zob i pšenica dovlačili bi se volovskim kolima na guvno (gumno) ili armen (harman) ispred seoske pojate.
Volujska kola, najmasivnije su duvanjsko poljodjelsko ratilo (oruđe). Uglavnom su građena od bukovine ili jasenovine, a od metala su samo neki dijelovi (špice, čavli, krajevi osovina koji se provlače kroz kotač, katkad oplati oko kotača). Dvije masivne drvene osovine (sovine) tankim su dijelom, obloženim metalom, uvučene u glavinu masivnih kotača. Da bi se izbjeglo trenje, taj se dio osovine premazivao kolomašću, crnim tvorničkim premazom. Kolo (kotač) sastoji se od masivne bukove glavine, iz koje se zrakasto prema također masivnoj gobelji šire palci (žbice). Katkad bi i gobelja imala metalnu oplatu. U svaku osovinu bila su utorena po dva stupa, zašiljena pri vrhu. Stupovi su bili povezani dvjema stramicama, bukovim plosnatim prečkama. Sprijeda bijaše procip, masivno rascijepljeno rudo, na koji bi se pomoću zavornja i gužve stavljao jaram s teljizima, u koji su se ujarmljivali volovi. Teljig, stavljen volu oko vrata, učvršćivao bi se za jaram špicom, metalnim klinom, blago zavinutim. Uzdužno preko osovina stavljale su se daske. Takvim kolima, na kojima se mogla sadjeti velika količina sijena ili žita, ječam i pšenica navlačili (dovozili) su se na gumno za vršidbu.
Vršidba bijaše veoma težak i naporan posao, zbog prašine i pljeve kudikamo neugodniji od kosidbe livada, u čemu je bilo nečega gotovo romantičnoga. U središte guvna (gumna) udjenula bi se drvena stožina, gumno bi se polilo vodom i utabalo konjskim kopitima. Zatim bi se nadjenuo vršaj, dubok sloj ječma, pšenice ili zobi raspodijelio bi se kružnim gumnom. Nakon toga bi se uveli konji u vršaj, okretali bi se oko stožine, ravnomjerno gazili vršaj i odvajali zrnje od slame. Gonič bi ih tjerao kandžijom ili škurjom (bičem), poticao ih ustaljenim izričajima (Io! Haj!), katkad im pjevušio, tepao (Aj, sokole! Aj, kobilo, konja oždribila!), katkad ih grdio, ovisno o tome kako je paripčad obavljala zadan im posao. Kad bi se slama slegla a zrnje poprilično odvojilo, konji bi se izvodili iz vršaja a slama pretresala vilama da se zrnje bolje odvoji i slegne na tlo. Konji bi potom napravili još nekoliko krugova, izvodili se, odstranjivala se slama a zrnje s pljevom zgrtalo na hrpu uz stožinu drvenom lopatom (vijača). Zatim se preostalo zrnje melo brezovim metlama. Nakon toga bi, ako bi bilo vjetra, počelo vijanje (pribacivanje) žita, odvajanje zrnja od pljeve. To se obavljalo lopatama, drvenim vijačama. Nakon vijanja zrnje bi se s hrpe spremalo u vreće, otkane od domaće vune, te tovarnim konjima ili kolima prenosilo u ambar (žitnicu) i uskladištavalo u okna, prostrane i duboke drvene spremnike za žito. Pljeva i slama uskladištavale su se u pojatama. Za “gastarbajterskog vremena”, negdje 70-ih godina XX. stoljeća, vršilice su potisnule taj tradicionalni oblik vršidbe.
Potkraj ljeta brao se kukuruz a početkom jeseni vadili krumpiri. Kukuruzovina s klipom sjekla bi se srpom ili kosirom, vezala u snopove i dovozila pred pojate. Ondje bi se navečer obavljalo komušanje kukuruza, odvajanje klipova od komušike. To bi obično radila moba, djevojke i mladići okupljeni iz susjedstva, koji bi to radili bez naknade, za povečerak. Za prvih mrazova povadili bi se krumpiri i spremili u trapove, gdje se skladištila i stočna repa.
Ratarski su se poslovi katkad obavljali “u suvezluku”. Dvije ili više obitelji udruživale su se radi lakšeg obavljanja ljetnih poslova i ubiranja ljetine (nafaka). Udruživala se čeljad (ljudska radna snaga), ajvan (stoka) i ratila (oruđa). Suvezluk bi trajao jednu sezonu, “otkad se vo ćakne do prvi mrazova”. Mogao se nastavljati godinama u istom sastavu, ali nije nijednu stranu obvezivao sljedećeg proljeća, jer se sklapao jednokratno i usmeno, “na viru”. A u tradicionalnoj zajednici vo se veže za rogove, a čovik za rič (zadana vira).
Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, 2013.