Katkad bi se pripovijedale zgode iz “turskog zemana”, vezane uz članove seoske zajednice, tri-četiri naraštaja unatrag. One pripadaju razdoblju bezvlađa u Osmanlijskom Carstvu, osobito u bosanskom vilajetu, gdje je raja u to vrijeme bila izvrgnuta osobnim ponižavanjima ne samo od aga i begova nego i od strane muslimanskih seljaka. Bila je to prva polovica XIX. stoljeća, doba kad su sultani uzalud pokušavali pravno posuvremeniti carstvo, a Omer-paša Latas rigoroznim metodama pokušao obuzdati begove i uvesti zakon u Bosanski pašaluk. To stanje povećana nasilja i bezvlađa vjerno je opisao Matija Mažuranić u svome putopisnom spisu Pogled u Bosnu (1842.). Premda dakako nije bilo u interesu begu da zlostavlja kmeta, on ga je katkad podsjećao da ne zaboravi tko je gospodar a tko rob. Kad bi primjerice kmet, smetnuvši s uma svoj položaj, napravio staklen prozor na svojoj slamnatoj prizemnici, beg bi naredio da se prozor ukloni rekavši: “Što će to tebi, Vlaše!” Katkad bi begovska zloća poprimila oblik sitna sadističkog ponižavanja. Tako, priča duvanjska predaja, svrati beg kmetu u ognjar, izuje obuću te naredi kmetu da je “malo provoda oko ognjišća”. Kmetu nije preostalo ništa drugo nego da uzme begovu obuću i da je, držeći je za svezice, “provoda” oko ognjišta sve dok beg ne kaže da je dosta! Ako je kmetu nekako i bilo razumljivo da “provoda” begova konja kad beg sjaše i da ga priveže gdje beg kaže, ni u njegovu robovskom položaju nije mu posve išao u glavu spomenuti ponižavajući “obred” s begovom obućom. Stoga nije neobično da su takva poniženja, taložena u duši naraštajima u obliku zlopamćenja, prigodice provaljivala u tvrdoj starozavjetnoj osveti.
O tome, čini se, priča sljedeća zgoda. Petrina, Jokan i Maćun krenuli u “kaure”, u “Imacki” (Imotski), na pazar. Kad su bili kraj Studenih vrila, nadomak “kaurskoj” (austrijskoj granici), iza kamene okuke bane mlad beg na konju. Lijep, osedlan at, na begu svilena košulja, srmom vezena anterija, kubure i jatagan za pojasom. Kad je ugledao tri kmeta s vunenim uprtnjačama, u seljačkim šalvarama i goveđim opancima, u njemu snaga i nadmoć prijeđoše u bolesnu želju da ih još više ponizi. Sjašio je s konja i naredio Jokanu da ga pridrži. Zatim naredi Maćunu da klekne pred njim i da mu se klečeći klanja. Potrajalo to neko vrijeme, a u Petrini, tvrdu i ponosnu čovjeku, već prekipjelo. Znao je on i predobro tko je beg a tko kmet, znao on i otrpjeti gdje treba, podnijeti i progutati, ali mu nekakav ljudski ponos nije dao da se to zbiva bilo gdje, bilo kada i bez ikakve mjere i granice. I od fratra je on čuo da se “jedino Bogu klanja”. “Da ga ja malo odminim, beže” – reče Petrina glavom pokazujući na Maćuna koji je pred begom klečao smrknuta lica i potuljene glave. “Može, vlaše” – samozadovoljno će beg. Petrina priđe begu nekoliko koraka i snažno zamahne bukovom sohom. Beg se složi na ledinu. Petrina pogleda Jokana i Maćuna i oni se zgledaše.
Uzmu begu kubure, jatagan i kesu sa zlatnicima, a njega odnesu u grmlje. Krenu u Imotski, prodaju begova konja a novac podijele. Kad su se vraćali kraj Studenih vrila, svrate u grmlje i pogledaju. Beg je ležao u grmlju, nepomičan, mrtav.
Zgoda je, dakako, tvrda i nemilosrdna. Odvila se u okolnostima gdje je Bog visoko, a car daleko. Što bi ovdje rekao stanovit moralizam ili kako bi glasio fratarski sudu ispovjedaonici? Kako su tri kmeta sve to riješila u svojoj savjesti? Bila bi to tema zavješta pripovjedača, Andrićeva, Raosova ili Araličina kova.
Katkad su se na sijelima pripovijedale zgode iz “turskog zemana”, sretnijeg ishoda, u kojima se vagala hrabrost i mjerila domišljatost, ali bez krvavih posljedica. Tako, pripovijeda zgoda, Petrina i brat mu Šaka kosili livadu, a u blizini bilo “tursko čobanče” iz susjednog muslimanskog sela i napasalo ovce. “Turci”, bosanski muslimanski seoski živalj, bili su slobodni seljaci i bavili se zemljoradnjom i stočarstvom kao i kršćanski kmetovi, ali su bili neovisni o begu. Pripadnost nadmoćnu, premda u to vrijeme već posustalu carstvu i službenoj islamskoj religiji, davali su im osjećaj nadmoći nad “kaurima”, kršćanskom rajom, što se katkad očitovalo u zlostavljanju. Stoga je mlado “tursko čobanče” izazovno pustilo ovce po “kaurskim” otkosima. Petrina opomene čobanina nekoliko puta, pa kad se “balinče uzjogunilo”, uzme on kolac i rastjera stado. I Petrini i Šaki bilo je jasno što to znači. Čobanče će, kad navečer dođe kući, sve ispripovjediti što mu učiniše “kauri” (nevjernici), a to znači sigurnu osvetu. Kako je sljedećih dana bio pazarni dan u kasabi, Petrina i Šaka morali su proći kraj ćuprije, a ondje će “Turci” kositi livadu. Ako krenu na pazar, može “biti krvi”, a ako ustuknu, više se neće smjeti pojaviti izvan svog sela. Dok su tako Petrina i brat mu Šaka dvojili i raspredali uoči sutrašnjeg pazarnog dana što da učine i kako da se ponesu, najednom će Petrova žena koja je mučala i slušala: “Ako se sutra ne otisnete i ne priđete priko ćuprije, više nikad čakšira nećete smit iznit iz ognjara. Petre, dok si, nek si!” Kad je tako odrješito presudila žena, muškim glavama više nije bilo uzmaka. Svanuo ljetni, pazarni dan. Petrina i Šaka ustali prije zore, opremili i nahranili sedlenike, za pas zadjenuli male puške i jatagane. Pa kad je sunce malo “odskočilo od gore”, krenuli prema kasabi. Približavajući se ćupriji primijete kako “Turci” odlažu kose i nešto se dogovaraju. No najstariji među njima reče im: “Pustite Vlahe da prođu, zar ne vidite da su krmci kidisali (spremni na sve)”. “Turci” se vrate svojim kosama, a Petrina i Šaka, kad dođoše blizu koscima, razigraju izazovno konje. I prođu bez kavge!
Katkad bi fratarska propovijed ili savjet na ispovijedi ublažavali tvrdoću i zlopamćenje, koje je društvena podčinjenost i obespravljenost taložila u duši. O tome pripovijeda jedna zgoda, vjerojatno s početka austrougarske vlasti u Bosni, kad su begovi još bili zemljoposjednici, ali su kmetovi bili slobodni seljaci. “Jednoga dana” – priča se u zgodi – planuše begovski plasti. Prođe i godina dana a nije se znalo tko to učini. Seljak koji je to učinio dođe jedne nedjelje ispovjediti se i nekako primiriti savjest. Prizna on fratru što je učinio a fratar mu rekne kako je dužan, želi li da mu Bog oprosti, poći k begu i s njime se nagoditi, nadoknaditi mu štetu. Seljaku ne bi ugodno, ali mu ne preostane drugo nego da pođe begu i prizna mu što je učinio i što mu je fratar rekao. Beg šuti i gleda pa će: “Zašto mi to učini, bolan!?” “Niki me šejtan natento, beže, eto zašto.” Beg načas zašuti pa nakon kraćeg razmišljanja reče: “Kad ti je Bog halalio, nek ti je i od mene halal.” Tako su se nekadašnji gospodar i kmet sreli na jednoj zajedničkoj razini, na vjerovanju da jedino Pravedni i Milosrdni, u kojeg vjeruju i kršćani i muslimani, može u konačnici srediti i poravnati neke ljudske račune, s onu stranu klasnog neprijateljstva i hajdučke osvetoljubivosti.
U komunističkome poraću, u doba kolektivizacije sela, nastajale su šaljive zgode, vrsta seoskog vica, kojim se seljak opirao ondašnjoj vlasti. Neki seljak – priča takva zgoda – dugo se opirao ulasku u zadrugu, pa ga vlast pozove u općinu na “informativni razgovor”. Dođe seljak u čaršiju, uđe onako plašljivo i zbunjeno u kancelariju, gdje je za stolom sjedio drug iz komiteta. Drug ga ljubazno primio, rekao mu da skine svoj sukneni koparan i da ga objesi na vješalicu gdje je visio drugov kožni šinjel. Seljak sjedne a drug započne svoje uvjeravanje o prednostima zadružnog života i blagodatima ukidanja privatnog vlasništva. “Vidiš striče, on će seljaku – onako pučki prisno. Nema tu više ovo je moje, ovo tvoje! Odsad će biti sve zajedničko.” Slušao seljak, dobrodušno se i lukavo smješkao pa će: “Dobro, sinovče. Kad je tako, ja nemam ništa protiv.” I ustavši zaputi se prema vješalici pa umjesto da uzme svoj koparan on skine drugov kožni šinjel i počne ga oblačiti. “To je moj šinjel!” vikne začuđeno drug. “E pa, sinovče, odvrati seljak, zar nisi reko nema tu više ovo je moje, a ovo tvoje, već da nam je sve zajedničko!”
Epska junačka pjesma u desetercu, pjevana uz gusle ili rjeđe kazivana u određenu pjevnom ritmu, najtipičnija je književna tvorevina dinarskoga seoskog stanovništva, pa i duvanjske tradicionalne sredine. Uz gusle su se najčešće pjevale hajdučke i uskočke pjesme, a najomiljeliji junaci bijahu Ivo Senjanin i brat mu Tadija te Mijat Tomić, duvanjski hajduk iz XVII. stoljeća. Nije mi poznato kad je Kačićeva Pismarica (Razgovor ugodni naroda slovinskoga) došla na Duvanjsko polje, no zacijelo nije prije dolaska austrijske vlasti 1878. godine. Time se ne misli reći kako to Kačićevo djelo nije možda bilo prisutno u knjižnicama franjevačkih samostana, no u puku se moglo širiti tek nakon uvođenja osnovnog školstva i opismenjivanja seoskog stanovništva. Jednoga se primjerka Kačićeve Pismarice sjećam iz Srđana, svoga rodnog sela. Posudio mi ju je jedan moj školski drug. Pročitao sam je s velikim zanimanjem, i to ne samo one deseteračke dijelove, već poglavito one prozne, povijesne uvode. Bio sam tada u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, dakle moglo je to biti negdje oko 1950. godine. Knjiga je bila požutjela, čvrstih kartonskih korica, ali već načetih i oštećenih od duge uporabe. Vjerojatno je to bilo neko međuratno ako ne i austrijsko izdanje. Kako god bilo s tim pitanjem, Kačićeva je Pismarica imala visok ugled u duvanjskoj seoskoj hrvatskoj sredini i s njome se druge pjesmarice “nisu mogle mirit”. Kačićeve pjesme ušle su u usmenu baštinu duvanjskog puka kao njegove, nešto njemu blisko i prepoznatljivo, možda i zbog ikavskoga štokavskog govora. Jure Kastriotić (Đerđ Kastrioti), albanski kršćanski junak, uspješno se u toj sredini nosio sa senjskim uskocima i Tomićem Mijatom, pa ih je nekako i nadmašivao.
Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.