Krumpir (kumpir) dobro uspijeva u rastresitoj duvanjskoj planinskoj zemlji i taj je andski podanak važna namirnica dinarske tradicionalne prehrane. Najčešće se kuhao u čorbi, ali se pripremao i varen pod guljom (kuhan pod korom), pečen pod guljom, u tepsiji na maslacu u obliku kriški (polke) te skuhan i zgnječen tučkom (pire). Čini se da se na Duvanjskom polju počeo uzgajati u prvoj polovici XIX. stoljeća, još za turske vlasti, a prvi su posrednici u uzgajanju bili, prema seoskoj predaji, Imoćani, koji su u početku okopavali i ogrtali tu kulturu na begovskim posjedima sve dok i Duvnjaci ne postadoše vični tom poslu. Uvođenjem krumpira u duvanjski jelovnik znatno je ublažena glad koja se periodično ponavljala “za rata i zlih godina”. Za Drugoga svjetskog rata i u komunističkom poraću stanovništvo je duvanjskog kraja preživjelo najviše zahvaljujući krumpiru, koji se lako čuvao i skrivao u trapovima. U pripremanju čorbe uz krumpir je glavna njezina sastavnica bio grah (bugojanac), slanutak (slani gra) i grašak (biže).
Glavičasti kupus, ukiseljen u velikim dubokim kacama, bio je glavna zimska vitaminska zaliha seoskih domaćinstava. Kuhao se zimi sa suhom svinjetinom i jeo sirov kao salata. Pio se i rasol. Osim bilog luka (češnjak) i crljenog luka (luk) duvanjsko seosko kućanstvo sve do 70-ih godina XX. stoljeća gotovo da nije uzgajalo drugog povrća. Dakako, uzgajala se ripica (blitva) i njezin se mladi list upotrebljavao kao nadjev u piti zeljanici (prisnac) i uzlivači zeljanici (zelenjak) te u pripremi zelja (kuhan i usitnjen list s lukom). Takvo zelje pripremalo se u proljeće od mladih kopriva i drugoga zeljastog jestiva bilja, na primjer od škripavca (pucavac), a začinjalo se maslacem. Nakon Prvoga svjetskog rata po “baščama i ogradama” znala se zasaditi pokoja lija (lijeha, gredica) mrkve ili peršina, rjeđe krastavca ili paradajiza (rajčice). Povremeno bi se na pečurišćima (pečurištima) brale pečurke, jestive gljive, poglavito lončić (šampinjon) i vrganj. Pripremale su se na tavi ili pojedinačno, klobuk lončića osoljen i stavljen na vrelu ploču štednjaka. Ostale vrste gljiva bile su isključene iz jelovnika i smatrale su se otrovnima (gubina i pasija pečurka). Njihov je pejorativan naziv ukazivao da ih se valja kloniti! Premda su gljive brala uglavnom djeca i pastiri, trovanje je gljivama zbog spomenute oštre podjele bilo gotovo nepoznato.
Zbog visoke nadmorske visine (800-900 m) Duvanjsko polje nije prikladno za uzgoj voća, poglavito vinove loze. Pa ipak bi po seoskim baščama i ogradama uspijevale šljive, jabuke i kruške, a osobito je česta bila zerdalija (trnošljiva). Grožđe bi koncem ljeta dovozili Imoćani na kolima i mijenjali ga s Duvnjacima za ječam (“kil za kil”). Ramci (Ramljaci) bi iz susjedne Ramske kotline na sitnim domarcima dogonili sepete šljiva na pazar u čaršiju (Tomislavgrad). No u duvanjskoj tradicionalnoj seoskoj kuhinji voća izvan sezone nije bilo na jelovniku. Potkraj ljeta po obližnjim gajevima brali bi se lješnjaci (lišnjaci), komušali se i sušili na suncu, a zimi na sijelima rskali i jeli. Katkad bi se, više usputno i prigodice, brale i jele jestive bobe (gloginja, šipina, trnjina, mukinja, slada ili sladun).
Zimi su postojala tri obroka, doručak, ručak i večera, a ljeti četiri, doručak, ručak, užina i večera. U jesen, za komušanja kukuruza ili garganja vune, priređivao se i povečerak, obrok za mobu, oko ponoći. Obrok je počinjao križanjem (prikrstit se) i kratkom uobičajenom molitvom. Poticajni je izričaj bio: U slast! ili Bujrum! Odgovaralo se izričajem: Fala, a susjed se (ili namjernik za poljskih radova) pozivao da se pridruži. On je zahvaljivao i dakako uljudno odbijao. Na livadi, za poljskih radova, obrok se uzimao na kakvoj prostirci a poslenici bi posjedali uokolo. Katkad bi se pritom izgovarala šaljiva uzrečica: Turski sidi a ljucki pojidi! “Turski sidi” ovdje znači istočnjački, s posebno podvinutim nogama, a ljucki (ljudski) uljudno, kako priliči čovjeku.
Pila se bilo izvorska voda, bilo prikupljena kišnica iz čatrnje (nakapnica). Izvorska voda dogonila se na tovarnim životinjama (konj, magarac) u fučijama, dubokim plosnatim buradima, koja bi stajala u predvorju (međuvrata) kuće. Voda se pila iz drvene bukare. Nakon Drugoga svjetskog rat najprije će metalni lončić polako potiskivati drvenu bukaru, a za “gastarbajterskih” vremena staklena krigla i čaša. Čest duvanjski tradicionalni napitak bila je mlaćenica, a povremno se pila sirutka i rasol. Čaj od lipova i bazgova cvata (zova) pripremao bi se katkad zimi, kao lijek protiv nazeba i kašlja. Budući da se vino i rakija nisu proizvodili u domaćoj kućnoj proizvodnji, o Božiću, koji tjedan prije tog blagdana, išlo bi se u piće, u Ramu po rakiju šljivovicu, u Imotski po vino i grozdu. Tako se sve od gastarbajterskih vremena, 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća, alkohol neznatno konzumirao u duvanjskom kraju. Dakako, u kući bi se, osobito imućnijoj, za gosta i namjernika vazda našla čašica dobre rakije, no konzumiranje alkohola uznapredovalo je tek nakon odlaska Duvnjaka na rad u Njemačku, kada su na svakom ćošku duvanjske čaršije (Duvno, Tomislavgrad) nicale gostionice i kafići. Tako je postupno pivo (piva) potisnulo mlaćenicu, kao što je u to doba njemačka marka s “duvanjske burze” nemilice potiskivala ondašnju jugoslavensku dinarsku valutu. Pritom se, čini se, može reći kako je oko 7000 duvanjskih “gastarbajtera” više izmijenilo duvanjsko piće negoli iće.
Što se tiče konzumiranja “luksuznijih namirnica”, kave i duhana, valja primijetiti kako je jedno i drugo došlo u duvanjski kraj s turskom vlašću, kava zacijelo prije, duhan nešto poslije. Tim dvjema “lucidnim drogama” islam se nije opirao kao omamljujućim, alkoholnim napicima, a katolicizam im se nije previše opirao, pa su se i kava i duhan uobičajili i u duvanjskoj seoskoj katoličkoj sredini, duhan zacijelo više nego kava. Između dvaju svjetskih ratova i u komunističkom poraću kavu je u seoskoj duvanjskoj sredini zamjenjivala divka i domaća prga od pržena ječma. “Prava kava” konzumirala se rjeđe i prigodice, a đezva i fildžani (šalice bez drške) postaju polako i dio seoskoga duvanjskog posuđa, zajedno s kavenom kašičicom (žličicom). Da je kava i u seoskoj duvanjskoj sredini bila uzela maha, to potvrđuje i pridjev kaven (smeđ) u duvanjskom govoru, osobito kad je riječ o odjeći (kavena košulja). U vezi s bojom životinjske dlake rabio se inače pridjev mrk (mrkulja, mrkov). Da je pušenje u Bosni pa i duvanjskom kraju za turske vlasti bilo veoma uobičajeno, osobito u muslimanskoj sredini, to potvrđuje uzrečica pušit ko Turčin (neumjereno pušiti). Pisac Duvanjskog arzuhala (XVIII. stoljeće) jadikuje kako u toj duvanjskoj zabiti ne može doći do kvalitetna duhana već s posadom u Novoj tvrđavi mora pušiti smrdan, nekvalitetan duhan. Jesu li duvanjski seljaci, kmetovi u osmanlijskome timarskome i čiftluksahibijskom sustavu pušili samo smrdan ili su dolazili i do boljeg duvana (duhana), teško je ovdje reći. No za austrijske i karađorđevićke vladavine duvanjski su seljaci preko zapadnohercegovačkih duvandžija (krijumčara duhana) dolazili do kvalitetnaduhana, u listu i obliku škije. Radi opreza pred međuratnim filancima (financima, financijskom policijom) i poratnom komunističkom milicijom duhan se u seoskom žargonu nazivao travom! Tako se na selu ustalio pušaći pribor (duvankesa, lula, čibuk i čakmak). Čakmak (kresivo) sastojao se od omanjega metalnoga ovalnog prstena, kremena i gube (vlaknasti dio osušene drvene gljive). Sitan komadić vlaknaste gube palcem bi se pridržavao uz kremen a metalnim bi se dijelom kresnulo o kremen te bi iskra zapalila vlakanca gube, koja se upaljena stavljala u lulu napunjenu duhanom. Između dvaju svjetskih ratova te u poraću tvornički upaljač (fajercak) polako je potiskivao domaće kresivo. Pušili su uglavnom muškarci, i to od petnaeste godine, a nakon Drugoga svjetskog rata i pokoja bi starija žena znala zapaliti, pa i lulu! Kakva se kulturološka preinaka zbila s tim dvjema “lucidnim drogama” za “gastarbajterskih” vremena, nije poznato autoru ovih redaka, a ni to je li među mladima uzela maha i omamljujuća moderna trava, pogubna “travka zaboravka”.