POBIJENI FRANJEVCI: fra Miljenko Ivanković (1924.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Stalno živjeti pod pritiskom straha psihološki je teško izdržati. U tom ozračju nesigurnosti Hrvati su kroz stoljeća živjeli pod tuđinskim hegemonizmom i u novije vrijeme pod terorizmom komunističke strahovlade koja je zagovarala ideologiju smrti. Pod takvim smrtonosnim udarcima posebno je živjela Katolička crkva sa svojim predstavnicima. Stoga zadivljuju svojom hrabrošću katolički mladići koji su u tim nesigurnim vremenima odlazili u sjemeništa i svojim zalaganjima podmlađivali redovničke zajednice i svećeničke redove u domovini. 

Među takve hrabre mladiće ubraja se i fra Miljenko Ivanković koji je u ratnim previranjima ostavio svoj dom i oazu miroljubivog Duvna te se pridružio ugroženim franjevcima koji su stalno živjeli na dohvatu partizanskog noža. On je u zanosu mladosti sa svojim školskim kolegama – bilo ih je jedanaest – stupio u franjevački novicijat i s četvoricom drugih ostao vjeran svojem pozivu dok su šestorica ostalih kolega naskoro napustili franjevački red. Franjevački habit obukli su 17. rujna 1943.na Humcu. Obukao ih je provincijal fra Leo Petrović. 

Fra Miljenko (Ivan) rođen je 2. prosinca 1924. u Tubolji, jednom od devetnaest zaselaka katoličke župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu, nadomak pašnjacima i livadama duvanjskoga polja. Ovaj planinski kraj u stara se vremena opirao i borio protiv čestih nasrtaja Rimljana. Ovdje su hrabri Duvnjaci pri kraju prvog tisućljeća osnovali katoličku župu, a franjevci su u 14. stoljeću podigli svoj samostan. Narod se stalno okupljao oko tih dviju institucija. U gradu Duvnu fra Miljenko je svršio pučku školu i u blizini samostana osjetiopoziv redovničkoga zvanja. Stoga je 1937. pošao u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg. U njemu je dozrjela odluka odlaska u novicijat kamo je stupio u devetnaestoj godini života. 

Nakon dovršena novicijata vratio se na Široki Brijeg da bi nastavio sedmi razred gimnazije koji nije mogao dovršiti. Početkom veljače 1945. uoči ulaska partizanskih horda na područje Širokoga Brijega sa sedmoricom svoje subraće povukao se iz samostana u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, ispod nasipa. Poslije strašnog masakra dvanaestorice fratara, 8. veljače vratili su se u širokobriješki samostan iz kojega su ih naoružani partizani istoga dana odveli prema zapadu. Vodili su ih kroz neprohodna hercegovačka sela, pritom zlostavljali i napokon negdje na putu prema Dalmaciji ubili. 

Na svom križnom putu bili su opijeni šutnjom neizvjesnosti koja je završila u sumraku njihova zemaljskog puta. U njima su se budila sjećanja na prohujale dane i događaje koji su zauvijek iščezli u sivilu prošlosti. Na nekom dalmatinskom humku digla se na njih osvetnička ruka neumoljivog krvnika i prolila uzavrelu krv nevinih žrtava jer zadanu riječ nisu odali (Mak Dizdar). A tek procvala mladost klerika fra Miljenka postala je samo daleka jeka njegovih umorenih supatnika koji su nakon tegobna i krvava puta napokon otpočinuli u krilu Očeve vječne slobode.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.