POBIJENI FRANJEVCI: fra Metod Puljić (1912.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Godinama smo dijelili zajedničku sudbinu u gimnaziji na Širokome Brijegu te u bogosloviji u Mostaru. On je po naravi bio iskreno otvoren prema svima, posebno prema sjemeništarcima i bogoslovima. Svojom marljivošću i upornošću stjecao je potrebno znanje i u društvu bio ugodan sugovornik. Volio je šport i zabavu kao dio dnevne dokolice iza napornih satova školske priprave za sljedeći dan nastave. 

Fra Metod je slika rijeke Trebižata koja njegovim selom protječe usporeno i svojim obilnim vodama natapa okolna naselja dok si od izvora u Peći krči put brzicama kroz gola hercegovačka brda i nosi tešku sudbinu našega naroda koja ga je snašla kroz prohujala stoljeća opterećena jarmom ropstva pod hegemonizmom tuđih vladara. Mnogobrojne žalosnevrbe u njegovu rodnom mjestu spuštaju svoje grane iznad vodenih kanala kao da na njima visi težak teret naše narodne prošlosti. Danas tim prostorima prolaze turisti u luksuznim vozilima na asfaltiranim cestama kroz obrađene livade koje podsjećaju na plodna polja Kalifornije. 

Fra Metod (Andrija) svjetlo dana ugledao je 24. studenoga 1912. u nizinskim ravnicama sela Vašarovića. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu obasjanu žarkim suncem i oplakivanu vodama Trebižata, ili Mladima kako se ovdje nazive, koje se gube u Neretvi i izlijevaju u Jadransko more. 

U susjednom selu Grabu svršio je četiri razreda pučke škole. Nakon toga pošao je u gimnaziju na Široki Brijeg i 1925. primljen u sjemenište gdje je uz prekid novicijata (1931. -1932.) proveo punih osam godina s dovršenom velikom maturom. Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru gdje je 23. svibnja 1937. ređen za svećenika. Posljednje dvije godine bogoslovlja dovršio je u gradu Lillu, u Francuskoj, i ljeti 1939. vratio se u domovinu. Po godinu dana služio je u dušobrižništvu kao župni vikar na Humcu i u Mostaru da bi u ratnoj 1941. preuzeo župu sv. Josipa Radnika u Izbičnu, ispod šumovite planine rakitskog Gvozda, sjeverno od Širokoga Brijega. 

U ovoj brdovitoj i nekad stočarstvom bogatoj župi proveo je kao župnik četiri plodne godine (1941. – 1944.) i uživio se u novu sredinu ponosnih gorštaka i snažnih brđana koji su navikli na skroman život i na klimatske nepogode. Župljani su bili praktični katolici produhovljeni evanđeoskim naukom i ćudorednim zasadama života u čemu ih je odgajao njihov prvi župnik fra Jozo Bencun koji je u Izbičnu proveo 22 godine (1917. – 1939.) i u narodu ostavio uspomenu sveta svećenika i vrsna propovjednika. Završio je ovozemni život kao mučenik – komunisti su ga bacili u hladne vode Neretve. 

Kada se hercegovačko nebo zamračilo ratnim zločinima i fra Metod je osjetio ugrozu. Kao svjestan rodoljub bio je na udaru partizanskih zločinaca pa je iza Božića 1944. napustio Izbično uputivši se u užu Hrvatsku u nadi da je tamo sigurnije. Probio se kroz bosanska bespuća i krenuo prema zapadu otkud su ga Englezi vratili te se našao zatočenikom u franjevačkom samostanu u Krapini. S njim su bila još dvojica hercegovačkih fratara: mladi svećenik fra Darinko Mikulić i jednostavno zavjetovani klerik fra Julijan Petrović. Odvedeni su iz samostana u noći između 4. i 5. lipnja 1945. prema Maclju. Na putu su ih ubili ili žive bacili u maceljsku jamu. 

Kosti su im izmiješane s tisućama umorenih žrtava u istoj jami – jasnom svjedoku groznih vremena komunističkog jednoumlja. Poginuli su posve nevini u rascvjetanu mjesecu lipnju plodna i gostoljubiva Zagorja. Njihov izbjeglički put pretvorio se u životnu tragediju koja ih je napokon odvela iz mračne jame u prostore neugasiva svjetla koje u sebi krije vječni mir neba.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.