Pred nama se u slici odvija životna drama jednog od najjednostavnijih hercegovačkih franjevaca koji se u životu nikada nije bunio ni prosvjedovao iako je u svojoj svećeničkoj službi doživljavao puno toga i česte promjene kao župni vikar, vjeroučitelj i župnik. U vremenskom razmaku od 42 godine prokrstario je cijelom Hercegovinom – od sjevera do juga i poprijeko od istoka do zapada. U njemu se jasno očitovala franjevačka karizma odanosti Bogu i svojem svećeničkom pozivu.
Hercegovački katolički vjernici bili su usko povezani s franjevcima s kojima su dijelili siromaštvo i iskušenja životnih poteškoća. Fratri su ih odgajali u vjeri i ćudoređu da mogu izdržati svakodnevne izazove i udarce života. U tome im je fra Jozo bio živi primjer uzorna vladanja i odanosti prema Bogu i ljudima. Njegove su ih zanosne propovijedi oduševljavale i upućivale na jedino ispravan put u nasljedovanju Krista i objavljenog evanđeoskog nauka.
Ostao je dinamičan na svim svećeničkim postajama djelovanja sve do umirovljenja 1937. na Širokome Brijegu.
Rođen je 26. rujna 1869. u Međugorju koje je u to doba bilo raskošno rasadište duhovnih zvanja. Danas se ono nalazi u župi koja okuplja milijunsko mnoštvo vjernika i znatiželjnika sa svih strana svijeta. Kršten je u župnoj crkvi svetoga Jakova apostola (starijeg) pod imenom Ivan. U rodnom mjestu svršio je četverorazrednu pučku školu. Godine 1883.pošao je u sjemenište na Široki Brijeg koji je bio osnovni temelj njegova gimnazijskoga i bogoslovnog školovanja. Tu je 3. prosinca 1893. zaređen za svećenika. Za njega kao svećenika bilo je ključno pitanje spasenje ljudi koje je hranio Božjom riječju i euharistijskim Kristovim tijelom.
U selu Izbičnu, sjeverno od Širokoga Brijega, bio je osnivač župe sv. Josipa Radnika i njezin dugogodišnji župnik (1917.- 1937.) gdje su ga župljani visoko cijenili i s njime zajednički proživljavali teškoće i iskušenja života. U tom bespućuv hercegovačkih brda, u blizini surih planina Čvrsnice i Cabulje, morao se kao dušobrižnik teško probijati kroz neprohodne gudure surova planinsko ga kamenjara. Ipak, junački se borio s prirodnim vrletima gazeći po njima u franjevačkom grubom habitu. Osobno siromašan dijelio je životnu sudbinu s još siromašnijim župljanima. Ti tjelesno i biološki snažni brđani očeličili su ga u životu tako da je uz njihovu pomoć mogao izdržati sve kušnje tih zloslutnih vremena. Hrabrila ga je duboka vjera ovih hercegovačkih gorštaka koji su u tim vrletnim planinskim prostorima hrabro odolijevali svim burama i olujama tih krvavih vremena povijesti.
Ovaj ponizni i bezazleni redovnik bio je sredinom veljače 1945.privremeni gost franjevačkog samostana u Mostaru. Partizani su ga sa šestoricom drugih fratara odveli iz samostana i na mjestu Čekrk 14. veljače 1945. bacili u uzburkane vode Neretve. Unatoč razbojničkim porivima crvenih razbojnika ostao je miran u agoniji posljednjih trenutaka života. Bijeli oskvrnuti ljiljani uvenuli su u riječnim vodama i izgubili se u zvjezdanim daljinama. Ljudski uzdasi su umukli i beskrajne patnje prestale. Ubojice su zatvorili srca i krik udaraca dovršio je finale nevinih života. I dok su njihova Tjelesa tonula u uzbibane valove Neretve, u daljini je bučala gradska vreva. Mučenici su se okupali u vlastitoj krvi i otputovali u zvjezdane visine neba.
Danas se u slobodi sjećamo ovih vjerskih i narodnih junaka iz bremenitih komunističkih vremena u kojima su stradali kao svjedoci istine. I dok na riječnim vodama caruje mir, u nama se budi osjećaj ponovnog susreta s njima na kraljevskoj svadbi (Mt 22) našega zajedničkog Oca na nebesima, sudca živih i mrtvih. Dva puta rođeni za život vječni postali su nepobjedivi jurišnici raja napajajući se na nepresušnim izvorima Božje dobrote.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.