POBIJENI FRANJEVCI: fra Bruno Adamčik (1908.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Komunistički skretničari povijesti pretvorili su našu domovinu u beogradsku koloniju koja nije imala prava na samostalan opstanak. Njihove nasilničke metode služile su se ucjenama kojima produhovljeni vjernici i iskreni rodoljubi nisu podlegli. Ta zločinačka elita prošlosti pogazila je svaku pravdu i u euforiji vlasti uživala sve blagodati života. Ali diktatorske zvijezde ugasile su se na obzorju neba i nestale u ropotarnici povijesti dok njihovi epigoni podržavaju ideju ropstva zaboravljajući da čovjek ima ishodište u Bogu i da je središnja točka svijeta. Stoga su ovi zatornici slobode nastojali razoriti rasadište uljudbe, Široki Brijeg, i njegove predstavnike pobiti, što je i fra Bruno Adamčik iskusio na vlastitom životu. 

Rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu pod obroncima Prenja i Ivan-planine. U tom opčaranom čudu prirodne ljepote proveo je djetinjstvo i prvu mladost. Tu je završio pučku školu i želio nastaviti daljnje školovanje što su mu roditelji i omogućili. Otac Ivan razapet između škrtog dimnjačarskog posla i obiteljskih obveza jedva je sastavljao kraj s krajem. Ali vidjevši sposobnost i nadarenost svoga sina Silvestra Antuna žrtvovao je i posljednji utržak plaće poslavši ga 1920.u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg. Nakon dovršene srednje škole i položenog ispita zrelosti počeo je 1929. bogoslovne nauke u Mostaru gdje je 11. prosinca 1932. ređen za svećenika. Ostatak bogoslovnih studija dovršio je u gradu Breslau, u tadašnjoj Njemačkoj. Kroz četiri, odnosno pet godina (1935.- 1940.)pohađao je glazbenu akademiju i filozofski fakultet u istom gradu i tek se 1940. vratio u rodnu Hercegovinu. Uprava Provincije imenovala ga je profesorom glazbe na Širokome Brijegu.U ratnom metežu Drugoga svjetskog sukoba ostao je na tom položaju do početka 1945.kada ga nalazimo kao profesora na novom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. I prije partizanskog osvajanja ovog grada uputio se prema Zagrebu u kojemu je vrvjelo nepregledno mnoštvo izbjeglica. Kao rodoljub, svećenik i franjevac bio je na udaru komunističkih ubojica i stoga se početkom svibnja 1945.pridružio stotinama tisuća izbjeglica na putu prema Austriji. 

Očevidac je bleiburške tragedije kada je na koži osjetio englesku izdaju i predaju u ruke komunističkih zločinaca. Tada je i u njemu, kao u i tisućama zarobljenika, titrala tjeskoba ispunjena smrtnim iskušenjima života. Stradao je na Križnom putu iscrpljen i izmoren nakon tri dana krvava hoda kroz Sloveniju. Ubijen je u drugoj polovici svibnja 1945.negdje u Sloveniji u 37. godini života zajedno s još nekom svojom braćom iz Hercegovačke franjevačke provincije. Završili su svoj životni put najvjerojatnije u vojničkim rovovima blizu Maribora u Sloveniji. Kao vjerski mučenici spajaju prohujala stoljeća naše mukotrpne prošlosti sa svijetlim stranicama sadašnjosti. Iznad njihovih istrošenih kostura niče hrvatska narodna sloboda. 

Kao glazbeni stručnjak bavio se i fotografiranjem pojedinih osoba i predmeta te je ostavio neprocjenjive snimke nekih franjevaca, župa i župnih objekata. Te su snimke jedini izvori povijesnih zbivanja iz tih burnih vremena naše mjesne povijesti. 

Pripadao je velikoj skupini od deset franjevačkih klerika od kojih su petorica – uključivši i njega – završili na komunističkoj lomači, a četvorica su umrli prirodnom smrću živeći i radeći u Sjedinjenim Američkim Državama, među hrvatskim iseljenicima. Jedini je fra Rajko Radišić nadživio komunističke progone i zatvore te našao posljednje počivalište s oznakom groba na domovinskom tlu. Fra Rajko je umro 24. siječnja 1986. u 77. godini života na Humcu i pokopan je na mjesnom Novom groblju. 

Fra Bruno je bio tih i samozatajan redovnik s mladenačkim poletom u radu. U svojoj jednostavnosti ljubazno je pristupao ljudima i s njima se veselio. Oko sebe je okupljao mladost na kojoj počiva nada i budućnost svakoga naroda. Doživljavali smo ga kao produhovljenu osobu iza čega su se krile sve njegove akcije. Iz njega je izvirala dobrota s kojom se obraćao ljudima, posebno onima u patnji i životnim iskušenjima. Bio je obziran prema svima, osobito prema svojim đacima prema kojima se odnosio kao otac prema svojoj djeci. U trenutcima molitve zahvaljivao je Bogu za svoje zvanje i primljena intelektualna dobra kojima je bio obasut. 

Pripadao je naraštaju koji je krvario bezbrojnim ranama i okupan u krvi nije bio u stanju oduprijeti se ratobornom i nasilnom komunizmu koji nije poznavao milosrđa. Tek ujedinjene snage domovine i inozemstva pri kraju 20. stoljeća izvojevale su na oskvrnjenim grobovima prošlosti narodnu slobodu i državnu nezavisnost. Među nasilno nestalima bio je i fra Bruno koji je otputovao u vječnost s novim spoznajama tih apokaliptičkih događaja njegova vremena. Začetnici tih nečuvenih zala uglavnom su nestali, a na njegov nepoznat grob pala je zavjesa zaborava. Počinjena zlodjela jasno govore o ljudskoj zloći koja ne smije ostati nekažnjena.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.