Prikupljajući povijesna vrela za pisanje nove monografije o Župi Kongora koja bi trebala izaći 2017. (u prigodi obilježavanja 100-te obljetnice osnutka župe – prva monografija o župi Kongora objavljena je 1993. u prigodi 75. -(1917.-1992.-) obljetnice njenog postojanja) fra. Robert Jolić donosi i podatke o Mandinu Selu kao mogućem sjedištu nekadašnje velike duvanjske župe od 1760. – 1770. god.
U svom članku navodi i moje ime vezano uz moj dopis njemu, prije više godina, u kojem sam pisao o fratarskom grobu i ostacima groblja na Granicama ispod Džankušića kuća.
Ponukan Robertovom željom da prikupi što više podataka o životu vjernika u duvanjskom kraju prelistao sam omanju knjižicu: DNEVNIK MAKARSKOG BISKUPA STJEPANA BLAŠKOVIĆA IZ 1735. Knjižica je izdana u Mostaru, 1994. Godine. Knjigu je za tisak uredio je hercegovački franjevac fra. Andrija Nikić. Na stranicama istoimene knjige (str. 45 do 56) govori se o biskupovom pohodu vjernicima duvanjskog kraja. Nakon što je pohodio vjernike Buškog Blata došao je u Bukovicu, zatim u Seonicu odakle je krštavao, krizmavao, vjenčavao i poučavao vjernike u katoličkoj vjeri u obližnjim selima.
23. srpnja (1735.) Biskup Blašković je stigao u Mandino Selo i odsjeo u kući LOVRE IVIĆA. Osim obitelji roda Ivić izrijekom se spominje da je biskup navratio i u kuću MARKOVIĆA.
Evo toga odlomka koji se odnosi na biskupov boravak u Mandinu Selu 1735.godine:
„. . . .23. srpnja (1735.) biskup ode pod stabla u polju (ispod Seonice) i naredi da se ondje podigne oltar. Potom je blagoslovio blago, slavio misu, propovijedao i krizmao nekrizmane. Zatim je vjenčao jednog madića s djevojkom „koja je s njim pobjegla iz očeve kuće“. Nakon toga ode u Mandino Selo i odsjede u kući LOVRE IVIĆA, a na putu se navratio u kuću Markovića, gdje je, pošto se okrijepio sa svojim svećenicima, blagoslovio kuću i otputovao u spomenutu kuću Ivića, gdje večera i pođe na počinak.
24. srpnja (1735.) čim je svanulo, biskup napisa pismo kapelanu u Rami fra Anti Vukaniću, te razdragan mnoštvom od oko pet tisuća katolika i Otomana od Rame, Kupresa, Ravnoga i drugih mjesta, poče ispovijedati. Biskupa prekidoše tri bega Kopčića koji su došli da ga pozdrave i da mu pruže svaku potrebnu pomoć, garantirajući mu slobodno obavljanje svih njegovih obreda. Nakon ispovijedanja i propovijedi s misom od tolikog mnoštva svijeta sigurno bi bio zgažen, da mu beg Kopčić i drugi Turci nisu pritekli u pomoć i sa štapovima u ruci odgonili narod, postavili prelata među se i propuštali jednoga po jednoga, a krizmanoga puštali da prođe s druge strane.. (Biskup) sretno završi obrede i vrati se u kuću Lovre Ivića i, pošto je ručao, podijeli zapise turskim odličnicima i kršćanima, koji su za to došli.
Nakon svega biskup ode u Lipu i sjaha pred kućom Lovre Janjičića, gdje sazna vijest da ga želi vidjeti efendi-kadija iz Rame. Nakon srdačnog razgovora, molitvom nad bolesnicima i izmjenom darova, oni se rastadoše.
25. srpnja (1735.) biskup se uputi u Kongoru gdje se nalaze kuće gospode Kopčića da ih pozdravi i da im zahvali za pomoć i pažnju u prethodnom danu. Prime ga, ne samo sa čašću, nego i s poštovanjem i zamole ga da se s posebnom milošću udostoji reći misu i obaviti svoje obrede tu kod njihove kuće. I ne mogavši tome neudovoljiti, dadne da se podigne oltar blizu jedne vode na brežuljčiću, gdje dođoše efendi –kadija sa suprugom i tri bega Kopčića sa svojim hodžama, asistirajući biskupu u svim funkcijama toga dana. Osim njih bili su tu nazočni i brojni drugi turci i mnogobrojni narod. Za vrijeme mise održao je katehetsku propovijed, a potom podijelio krizmu brojnoj djeci i već odraslim ljudima i ženama koje su došle iz Bosne., molio nad turcima,podijelio zapise, medaljice, krunice i moći svetih, blagoslovi sol, vodu, razne, vrste trava, kako za ljudsku upotrebu ljudi tako i životinja, i vrati se u Lipu, jer ga je zamolio beg Kopčić da blagoslovi njegovu kuću, gospođu, ženu i nevjeste. Kad to obavi, nastavi biskup put prema Lipi. Nakon odmora vrati se Kopčićima i molio je Boga nad kadunom efendi-Rameše. Kad je to završio, ode u kuću Marka Jozića, gdje te večeri dođe Mustafaga Jusufbegović. Sutradan biskup ode u Županjac….“
Tekst: Ante Vukadin – Ćipa