–Hej, ove godine imamo opet jedno ugodno iznenađenje. Vidjet ćeš, nešto prekrasno za oko, a dušu i srce tako neodoljivo ispunja nostalgijom – alla Delminium, kao za muštuluk mi reče prijatelj iz Odbora za pripremu i organizaciju proslave Dana sv. Nikole Tavelića i spomen na Prvi hrvatski sabor u Tomislavgradu 2016. I doista bi tako. Naime, godine Gospodnje 2016. 1. srpnja, na svečanom otvaranju Dana sv. Nikole Tavelića i proslave Prvoga hrvatskog sabora koji se, prema našem ugodnom povjesničaru Dominiku Mandiću dogodio davne 750. godine upravo na Duvanjskome polju, dogodila se i jedna iznimna svečanost za pamćenje. Tom prigodom naš glavar Ivan i moja malenkost (ja sam u sredini), u nazočnosti naših općinskih vijećnika, prijatelja, poštovatelja obitelji Bagarić, svečano su otkrivene dvije prekrasne skulpture autora akademskoga slikara i kipara pokojnoga Vinka Bagarića, kojeg je iznjedrilo ovo naše podneblje i nama ga podarilo da sa svojim djelima: Spomenik neumrlim braniteljima u prizoru kolosalne statue jednako neumrloga kralja Tomislava, brojnim radovima koji su dodatno obogatili našu samostansku galeriju te sada s još ovim moćnim likovima – dvama bikovima (netko reče duvanjski Jabo i Rudonja), koji na samoj duvanjskoj okrugloj porti ponosno stoje i kao da svakom poštenom, dobronamjernom putniku i nemarniku (osim onima koji se s razlogom kamere boje!) dobrodošlicu raširenih rogova pružaju. Oni su, uz Delmu i tome imenu srodne kršćanske duše, rekli bismo donedavno bili nezaobilazni i autohtoni stanovnici našega kao nigdje tako vedroga i zvjezdanoga podneblja. Ah, kako samo zaigra srce, nezaustavljivo naviru sjećanja i nostalgija dok se negdje u prikrajku sjetnoga pogleda (baš kao u Mijatovu bistru oku i prodornu pogledu), smještaju ovi snažni, marljivi i nekoć tako moćni crtači naših sada zapuštenih oranica; uporni tegljači prepunih i skladno razdjevenih bogumilskih kola koja su lagano klizila i dobro cvilila po seoskoj kaldrmi ili po poljskom vodom nemilosrdno razdrtu putu; koji su znali tako pametno nakriviti glavu i čuvati svoj vilaški ponos i da ne bi, ne daj Bože, zapeli za niski prag još niže pojate dok su izlazili na pašu, posao, ili su se lijeno, gladni i umorni opet vraćali u svoje staje, na svoje određeno i zapamćeno mjesto i prepune jasle sijena koje se sada pali jer eto nema više vilaša.
No, ti ljepotani opet su tu, na duvanjskome rotoru i opet bude sjećanja koja nezaustavljivo naviru u veliko i plemenito, k’o polje široko duvanjsko srce i nije sramota ako i koju suzu izmame. Oni su se opet ponosno vratili ondje gdje im je nekad bilo prostrano i lijepo; na opustošeno i zapušteno Duvanjsko polje, to nekada „zlatno guvno“ i tako moćnu žitnicu, ne samo onih koji su ga s ljubavlju obrađivali, nego i čitave kršne Hercegovine, pa i susjedne Dalmacije, koji su nam dolazili i za Petrovdan, i za Mioljdan, i za Rišćansku Gospojinu, i sv. Katu, i zapravo uvijek kad sila čovjeka na to potakne i prisili. Osobito onda kada u prošnju natjera i pritisne neimaština, a djece k’o drva puna kuća, jer se životu kao jedinom istinskom blagu ovoga kraja radovalo i kojeg je bilo napretek. A život je zauzvrat uzvraćao brojnošću i dakako svakim blagoslovom, s kojim se napučila i Slavonija i čitava Croatia, a sada: München, Dublin, Melbourne, Toronto… A kad izgori strijata štala, kuća; kad ugine blago koje je bilo jedini sigurni izvor prihoda da se školuje dijete; kad iz srca jače izbija iskonska vjera: providjet će Bog i neće se umrijeti od gladi (osim ako robači ne oplijene i opustoše čitavu štalu). Eto, s tom vjerom osamari se konj, upregnu kola i nema se kad čekati jer djeca cvile, a kruha nema. Ide se u Županjac, u Duvno i onako prijateljski se sklapaju pogodbe i trgovački ugovori: – E, kume moj, kilo za kilo! A kako su rakija i vino kraju, pa ima se gdje malo i nadoliti: „Ma tko će primijetiti kad se željno svega i svega manjka osim vire, dice i ljubavi?
I evo, ova divna Božja stvorenja vratila su se u naš Grad: da ga oplemene, obogate i uljepšaju; da s njima i nama, dao Bog opet kao nekoć, bude lijepo na ovim divnim prostranstvima; da svi, uz ljubav kao temeljnu vrijednost, imamo dovoljno i kruha i ruha, jer nam je, ruku na srce, ipak ovdje najljepše jer smo svoji na svome i jer tuđe sunce (ako se ikako i vidi!) ne grije kao naše. I onima koji imaju sluha i dara čuti ih srcem oni svojom pojavom poručuju: – Bilo nas je nestalo. No, evo, mi smo se opet vratili i dok gledamo ovo ravno polje, prepuno zelene travice, koje nas je stoljećima hranilo (ali danas nažalost bez pšenice bjelice), sigurni smo da i vas, koje je odzibala ova sada muzejska bešika, može prehraniti. Pa ni ovdje se ne umire od gladi. I prijatelji, dobro razmislite i odvagnite treba li baš tražiti kruha kod pogače i to po bjelosvjetskim bespućima? I pri svakoj odluci dobro, dobro razmislite koje vrijednosti, možda zauvijek gubimo, a koje pak zauzvrat i samo na određeno vrijeme i prividno dobivamo? I kad nestane drugih pobuda, motiva i razloga za ostanak, a onda barem da nas povijest i naraštaji koji dolaze iza nas ne bi osudili da smo nekada ovdje bili, a sada, sada nas nema više. Putnici i prolazeći se zlurado smiju, a neki novi ljudi uživaju sve ono što mi nismo možda ni htjeli.
I što drugo, prijatelju, nego poželjeti da i tebe zahvati nostalgija alla Delminium, da te nikad ne napusti nego da te barem prigodno vrati u zagrljaj ove iskonske ljepote i čistoće; na ova i tvoja obzorja. Ili kad ništa drugo, a onda barem jednoga dana zauvijek te vrati u zagrljaj tvoga i moga Delminija gdje ćeš naći počinak u jednome kutu vječnih počivališta naših koje nosimo u srcu, a koja se jedino povećavaju, šire, i nezaustavljivo rastu. Dođi, čekaju te oni koje si u srce upisao i sobom ih u tuđinu ponio, ali i mi živi željno te otvorena srca i ruku čekamo poput oronule starce majke koja jedva čuva tvoju praznu vilu na Duvanjskome polju. Jer kad smo zajedno, ili barem u blizini jedni drugima; kad ne pravimo nikakva poguban odmak jedni od drugih i ne zaboravljamo jedni na druge, tek tada pravo osjećamo i ljubav i one tako snažne otkucaje bratsko-sestarskoga srca bez kojih nismo ono što smo nekad bili niti pak možemo biti ono što želimo. Uostalom, ni ovo podneblje koje nas tako moćno natkriljuje, niti pak ovo široko polje zapuštene zemlje (pa ni naša groblja!) bez nas neće biti niti pak ostati naša, a mi, mi u tuđini i na tuđemu nikad nećemo biti svoji. Evo, ovo je jedno prigodno razmišljanje jednoga srca i svojevrsna poruka neodoljive nostalgije alla Delminium i to s duvanjskoga rotora AD 2016.
Fra Mirko Bagarić/ TC
