Piše: Blago Vukadin
Od ranoga djetinjstva moram nositi naočale da se ne izgubim u šarenom svijetu punom oštrih zamki i zaobljenih žena.
Bez naočala sam naime sasvim izgubljen i samo u slobodno vrijeme smijem ih ostaviti na pisaćem stolu ili u autu.
Poluslijep ipak nekako uspijem pronaći pravi kafić, a i nasmijati se znam ljepše nego kad mi cvikere krase nos.
Ako pomislim da i zahtjevnije radnje mogu nesmetano obaviti bez očnih pomagala prije ili kasnije padnem na stražnjicu.
I razbijem štogod.
Tako sam nekoć u garaži zakačio zid zadnjim blatobrano.
Otkud se tamna zidina tamo stvorila i nezapaženo privukla s moje desne strane ni danas pojma nemam, ali bih se zakleo ljepotom svoje braće da na istome mjestu ujutro toga kobnoga dana nikakva zida nije bilo.
Popravka blatobrana koštala je više nego najskuplje naočale.
„Svaka škola se plaća“, zaključio sam ljutito.
Bez naočala, dakle, ne mogu ni voziti auto, niti raditi na monitoru, a kamoli gledati Hrvatsku u finalu ili analizirati susjedinu haljinu.
Važne stvari ne smijem prepustiti slučaju.
Problem s naočalama nastane međutim ako su im stakla zamrljana, a to se redovito dogodi kad popravljam frizuru, gladim obrve ili jedem nešto za vrijeme vožnje, pa nehotice i nespretno zahvatim i čelo, i nos.
I cvikere!
Kroz lijevo staklo još nekako previdim masne mrlje, no na desnoj strani nikako, budući da je tamo smješteno moje slabije oko.
Stoga i na pisaćem stolu i u autu držim krpicu za brisanje naočala.
Uživam u ljepotama prirode kad ponovo progledam!
Krpica za naočale važna je, dakle, u mome obitavanju skoro kao i same naočale, te ne štedim lovu kad kupujem novu.
Sinoć je igrala Hrvatska protiv Islanda.
Na prvom programu u jasnoj HD-kvaliteti prenosili su međutim onaj drugi meč, pa sam Vatrene bodrio na nekom drugom kanalu, u lošijoj slici i sa zamrljanim naočalama, budući da krpicu na stolu nisam mogao pronaći, a do garaže nisam smio ni krenuti da slučajno ne propustim kakvu važnu akciju.
Ili, ne daj Bože, gol!
Srećom Badelj i Perišić dobro vide. Bez moje pomoći svladali su Islanđane, ali sam po završetku utakmice zaključio da mi se u finalu, do njega će Hrvatska sigurno dospjeti, slična glupost ne smije dogoditi.
Pun planova zaputio sam se u postelju.
Do ponoći sam sanjao lavove, slonove i majmune, ali životinje nisu, kao obično, htjele pričati sa mnom, da bih nakon kratkog buđenja, u dva ujutro, ugledao i namirisao pred sobom bijelo janje.
Odnekud je pored nježne životinjice nenadano stvorio moj brat Marinko, htijući lijepo stvorenje staviti na ražanj i pojesti ga s pečenim krumpirima i puno mladoga luka.
Vidjevši da vunenim krznom ukrašeni anđeo nosi iste naočale kao ja, umiješao sam se u borbu za život i naredio proždrljivom bratu da ispeče krumpire i nareže luk, a umjesto janjetine pripremi mesnate rajčice.
Ne bi Marinku nimalo drago.
Bijesan i odlučan nisam mu dozvolio ni pisnuti, milujući toplo janješce po vratu i osjećajući pod dlanovima ritmično lupanje njegove vratne žile, iz koje bi bez moje pomoći iscurio život prekrasnog stvorenja.
„Hvala ti, dragi Blago“, šapnulo mi je umiljato janje nadodajući još tiše, da ga Marinko ne čuje:
„Za tvoju dobrotu bogato ću te bogato nagraditi!“
Obećao sam mu u snu postati vegetarijanac ili ubuduće jesti samo svinjetinu.
Dok sam u snu milovao janje Marinko je rendao krumpir na sitno.
Htio sam brata upozoriti da će uništiti ručak, ali već je bilo kasno – od lijepih, mladih krumpira nastala je gnjecava, bijela masa krumpirova škroba.
„Sad ću govno pojesti kad mi nedaš janjeta!“, razočarano je konstatirao.
Jedna velika kapljica krumpirove smjese iz šerpe ispred uznojenog Marinkova lica nenadano je zapljusnula moje naočale.
Uzeo sam krpicu i obrisao staklo.
Imao sam što vidjeti!
Na mjestu s kojega sam obrisao škrob desno staklo mojih cvikera zabistalo je kao nikada ranije.
Prvi put nakon pedeset godina sam slabijim okom raspoznavao svaki detalj janjećega runa i svaku boru na Marinkovu licu.
Janje i Marinko uskoro su zaspali, a ja sam odlučio napraviti posao života kupivši stotine metara najkvalitetnijeg materijala za krpice za naočale.
Namočio sam tekstil razrijeđenim škrobom krumpira, izrezao ga na tisuće sitnih komadića i još u istome snu cijelu prvu turu prodao nekom veletrgovcu naočala i druge optičke opreme.
Prije nego sam se probudio već sam, zahvaljujući malenom stvorenju, postao milijunaš.