Piše: Blago Vukadin
U osnovnu školu od petog do osmog razreda mandoseljska djeca išla su u moje vrijeme u Kongoru, u naše obrazovno i crkveno središte.
Kakav je sada raspored sela po smjenama ne znam, ali kad je moja generacija bila na redu prijepodnevnu nastavu smo pohađali mi i djeca iz Borčana i Omolja.
Poslijepodne su na red dolazili Lipljani i Kongorani.
U našem razredu, 7a, sam po naredbi svoga ćaće i po njegovu dogovoru s razrednikom i ravnateljem Ivanom, sjedio u istoj klupi sa stričevkom Ljubicom.
I njoj i meni ta je odluka išla na živce.
Ona bi rađe sjedila s Marijom ili Ružicom, a i meni bi bilo draže da sam – kad me je ćaća već na početku razdvojio od Ćipe, koji u to doba više nije ni išao u školu – sjedio ili sa Zdravkom ili Antom. Najdraže bi mi ipak bilo da sam dijelio klupu sa Zvonkom iz Omolja.
Zvonko je bio dobar učenik, mirno dijete i unatoč tomu najbolji golman u povijesti kongorske škole.
Znao je igrati i naprijed, i u sredini terena, i u obrani, ali su se svi čudili da je htio u gol. Nitko drugi to nije htio.
Mene bi nekada zapala ta čast jer sam naprijed više smetao nego koristio, ali Zvonko!
On je znao zabiti gol, zaustaviti protivničkog napadača, dodati dugački pas ili smiriti igru, a ipak se najrađe bacao od jedne do druge vratnice. Čak i na tvrdom igralištu koje je tek kasnije postalo betonsko.
Kad bi naš razred igrao protiv nekog drugog tima ja bih uvijek pogledavao u Zdravka hoće li me se sjetiti, ali u prvoj postavi za mene nije bilo šanse.
Tu je otraga Ante lomio protivnike na desnoj strani, jedan Knežević iz Borčana na lijevoj, a naprijed je Zdravko osobno svojim dugim nogama, nespretno poput Snješka Cerina, ali isto tako jako efikasno, redovito zabijao pokoji gol.
Zdravko bi se, kao pravi prijatelj, uvijek smilovao i odredio bi me za rezervnog golmana.
Za one koji nemaju pojma o nogometu malo pojašnjenje: Za prvog golmana uglavnom se određuju oni igrači koji ili ne znaju trčati, ili ne znaju primiti loptu, a tko se određuje za rezervnog golmana ne trebam dalje objašnjavati.
No meni povjerenu ulogu savjesno bih prihvatio i odrađivao. Nisam propuštao nijedan udarac gledajući hoće li se Zvonko možda ozlijediti, istovremeno se nadajući da neće.
Jednom je Kaltz, tako smo po eksplozivnom braniču njemačke reprezentacije zvali Antu zbog njegove upornosti i prodornosti na desnoj strani, morao čuvati goveda baš onoga dana kad je bio turnir u školi. Njih je zapao red jer je se njegova mati promijenila sa Seserima, a Seseri su se promijenili jer im je Milan slagao da ima test u školi.
Ante se glasno bunio i objašnjavajući materi plačnim glasom da Katica mora umjesto njega za govedima u planinu, ali pomoći nije bilo. Čuo sam njegove vapaje u našoj kući:
„Neka Katica ide za kravama, ja imam utakmicu!“
„Ako ti ja dadnem utakmicu. Štap u ruke i idi. Sad će čeljad iz Ivića natjerati goveda!“
„Ali mama, ja moram u školu!“, probao je Ante nagovoriti svoju majku da se predomisli.
Ništa mu nije pomoglo.
Katica je otišla u školu, Ante za kravama, a meni je svanulo.
Zdravko mi je, videći da nema Ante, a ne htijući postaviti u prvu momčad Mariju, iako je većina ekipe glasno bila za njenu nominaciju, namignuo i rekao:
„Što čekaš, presvlači se! Uskoro počinje naša utakmica!“
Nikada nisam tako brzo skinuo bate i obuo patike, navukao sportsku majicu i donji dio uske trenerke, koje su me zatezale jer su bile od moga mlađega brata. Naočale sam stavio u školsku torbu, ispod knjiga, ne pazeći da ih preklopim, pa mi je na desnoj strani ispao mali srebrnkasti šarafić. Mama je uvečer, direktno ispod žarulje, pažljivo istresla sve stvari na pod da ga nađe.
U to vrijeme radilo se nešto oko crkve pa su i mnogi roditelji tog dana prolazili pored škole, ili bolje rečeno pored igrališta.
I moj ćaća s debelim naočalama se već izdaleka vidio i čuo, nešto je dovikivao nastavnicima Slobodanu i Jozi. Razdragan da sam u prvoj postavi otrčao sam do tate, rekao mu da obvezno mora gledati utakmicu, a ni njemu nije bilo krivo jer kod crkve nije bilo pića. Uzeo je bocu piva i skupa s nastavnikom ruskog jezika Zejakom, i matičerem Karlom zasjeo na zidić i gledao napete mečeve cijelog turnira.
Kad je naš razred konačno došao na red ja sam trčao i naprijed i nazad, ali lopte nikako nisam dobijao. Ili je ona bila brza, ili sam ja bio spor.
Ipak smo pobijedili, i to nadmoćno, jer je Zvonko svaki protivnički udarac – puno ih je sa strane za koju sam ja bio zadužen – ili uhvatio, ili odbio u korner.
Pred sami kraj utakmice sam ipak spasio naš gol. Lopta me je pogodila u natkoljenicu, sa zadnje strane i odšuljala se u aut. Neki suigrači su tvrdili da me je pogodila u guzicu, ali meni je bilo svejedno, slavio sam skupa s ekipom kao da smo osvojili ligu prvaka.
Prva utakmica i prva pobjeda!
Već sam zamišljao kako će strina Baćkuša Antu od sada uvijek slati kravama, kako ćemo se za idući turnir zamijeniti za red čuvanja stoke i što ću slagati da mi mama povjeruje, kako ću ja postati standardni branič.
Nakon utakmice sam, zadihan od galame i uzbuđenja, znojan od silnog trčanja bez lopte i skoro bez glasa od glasnog pjevanja, dotrčao do svoga ćaće. On je još uvijek sjedio i pričao sa Zejakom i Karlom, ali je, primjetivši me, odmah prekinuo iglenu i zapitao:
„Kad ti igraš?“
„Pa baš sad smo završili utakmicu. Pobijedili smo!“
„Nisam vidio da ti igraš“, rekao je uvjerljivo da se nisam uopće usudio javno se naljutiti na njega, ali sam iznutra kuhao.
Zvonko je kasnije postao poznati nogometaš. Bio je prvi vratar u NK Osijeku u generaciji Davora Šukera i Vlade Kasala, prije nego su oni prešli u Dinamo. Kasnije je branio u Rijeci, a profesionalnu karijeru završio je u nekom klubu u hrvatskoj regionalnoj ligi.
Ja sam u razredu bio njegova rezerva! Ne samo jednom, nego svaki put osim onoga dana kad je Ante čuvao krave.
Bio sam stvarno dobar rezervni golman!