Putovati vlakom je uzbudljvo. Nije to kao kad sjedneš u auto i buljiš cijelo vrijeme u zadnja svjetla vozila ispred sebe psujući tiho, da djeca ne čuju, ako isto naglo zakoči ili skrene bez uključivanja žmigavca. Putovanje vlakom je sasvim drugačije, a velika avantura započinje već dolaskom na peron, kad gledajući u tračnice osjetim zov daljine skriven u huku lokomotive.
Uživam u ceremonijalu odlaska i dolaska poput maloga djeteta, danima unaprijed se radujem putu kao kad sam u drugom razredu osnovne škole željno iščekivao vožnju autobusom od Duvna do Mostara, gdje bih se s ocem zaputio na željeznički kolodvor i napeto brojao vagone moćnog teretnog vlaka na putu iz Ploča prema unutrašnjosti.
I dan-danas dok čekam na peronu probam prebrojati vagone, no obično se zabunim između dvadesetdrugog i dvadesettrećeg broja, ražalostim se, obrišem naočale i nadam se da će prije moga vlaka proći barem još jedan teretnjak koji će vjetrom, izazvanim velikom brzinom, skinuti šešir onoj bakici što se jedva drži na nogama. Znam dakle u tajnosti biti itekako zločest i smijati se zamišljenoj nevolji slabijih od sebe, možda stoga jer se naoružan takvim mislima osjećam jačim, a možda jer se volim smijati na tuđi račun znajući da sam perfektan.
Prije nekoliko dana odlučio sam nakon dugo vremena kupiti voznu kartu za vlak i umjesto samo tri voziti se ukupno šest sati od Wiener Neustadta do Zagreba.
Spremio sam dvije knjige, laptop i nekoliko tekstova koje sam morao prevesti, rezervirao mjesto do prozora i uzbuđeno čekao što će se sve dogoditi. Može biti da u kupeu naletim na kakvog pisca ili poznatu glumicu kojima se je pokvario auto? Možda nakon trideset godina sretnem nekog bivšeg prijatelja? Ne bi bilo loše ni sjediti sam i tipkajući dosadni prijevod gledati kroz prozor i brojati crkvene tornjeve u austrijskom i slovenskom dijelu Štajerske – njih je nemoguće ne zamijetiti jer u svakom selu ima barem jedan brežuljak, a svaka crkva napravljena je na uzvisini.
Moj kupe bio je prenatrpan. Četiri studentice koje su se iz Beča vraćale kući u Graz raširile su svoja tijela i torbe, po podu su razvukle produžni kabel da svaka od njih može uštekati svoj mobilni telefon i komunicirati s drugima putem čudesnog uređaja, bez potrebe za pričom ili glasnim smijehom, a nasuprot mene sjedio je jedan šutljivi pravnik.
Odmah sam prepoznao da je pravnik znajući da nijedan drugi mladi muškarac ne bi nepomično sjedio pored četiri zgodne cure i kroz naočale iznad crvenkastog nosa buljio u nekakav ekran. Pravnici imaju naime svoj vlastiti svijet – ako se bave kaznenim zakonima onda pomno analiziraju što bi se sve moglo dogoditi kad bace krivi pogled u pravcu lijepe ženske osobe, dočim oni koji se specijaliziraju za gospodarsko pravo još kao mladi ljudi sanjaju o milijunima koje će zaraditi zastupajući bogate tajkune. Zbog neprestane okupacije člancima i stupcima zakonskih tekstova ne stignu ni primjetiti što se oko njih zbiva, pa na kraju pravnici u pravilu završe u vezi koju započne žena – oni nikada ne preuzimaju inicijativu.
Kad su me ugledale i namirisale cure su isključile svoje mobilne telefone i počele komunicirati jedna s drugom, gledajući čas u mene, čas u mladića kojega u prethodnim rečenicama onako izgrdih.
Dečko je djelovao simpatično čim je progovorio svojim slovenskim naglaskom – u Beču je na postdiplomskom studiju, rekao je iznenadivši se kad sam ga upitao koji smjer prava studira, budući da on nije spomenuo čime se konkretno bavi. Ja sam se nadmoćno nasmijao njegovom protupitanju kako i na osnovu čega sam zaključio da je pravnik. Odgovor nije dobio ali se je uz moje posredovanje usudio pogledati u oči i noge plavuši koja je sjedila pored mene, no okrenuo je glavu u stranu nakon nepune dvije sekunde testosteronskog nemira.
Kad su cure napustile vagon konačno sam mogao započeti s prijevodom, prekidajući isti neobveznim kratkim rečenicama iz pravca suputnika koji se je vraćao kući u Celje. Čak se je usudio ispričati i jedan vic, i to nakon što sam ga upitao leži li Celje na Savi:
„Ne, Savinja se zove rijeka“ – odgovorio mi je nadodajući ohrabren mojim kimanjem glavom – „Na mostu smo moji prijatelji i ja u srednjoj školi prekrižili prvo slovo „a“, tako da je ostala Svinja. Ha, ha, ha“.
„Ha, ha, ha“ – uzvratio sam i ja glasno, razmišljajući sasvim tiho – „Originalno. Baš ste bili junaci kad se a izbaci. Ha, ha, ha“.
Kratko nakon burne salve smijeha izazvane prvim vicem kojega je budući odvjetnik – napomenuo je da će preuzeti već uhodanu kancelariju od svoga oca – ispričao nekomu drugome osim vlastitim roditeljima, dečko je pospremio svoj elektronički uređaj u kožnu torbu, brižno motajući svaki kabel i polažući ga točno na mjesto koje je proizvođač torbe za to predvidio, pozdravio se, obrisao naočale i zaputio se u noć.
Na peronu u Celju je njegova brižna mama iznenađujuće velikih grudi čekala na svoga tridesetogodišnjeg sina da ga zaštiti od izazova kojima bi sam mogao biti izložen. Vjerojatno je i njoj ispričao isti vic, jer se je žena ponosno nasmijala kad mi je mahnula prijateljski, kao da se već dugo poznajemo.
Do Zagreba se nitko nije usudio stupiti u moj kupe jer sam izuo cipele, a na desnoj čarapi zjapila je povelika rupa točno iznad prijetećeg palca, pa sam uspio završiti sve što sam planirao, čak sam i ovu priču započeo, te sam po dolasku na Glavni kolodvor zapalio cigaretu odbijajući nemoralne ponude dvojice taksista da me, iako su bili zadnji u redu, povezu do cilja u Trnsko. Na kraju sam sjeo u busić vozača koji je dubokim bosanskim naglaskom svako č pretvarao u ć.
Čim sam sjeo u vozilo i zatvorio vrata upitao sam taksistu, bez suvišnog „Vi“ kojega ljudi rođeni u Bosni i Hercegovini u međusobnoj komunikaciji izbjegavaju:
„Iz kojeg mjesta iz Bosne dolaziš?“
„Nisam ja iz Bosne, radio sam trideset godina u Ćazmatransu“ – odgovorio mi je čovjek za kojeg bih se, ulažući sve što imam, smio okladiti da je porijeklom iz Zenice ili nekog sela u blizini tog grada, nastavljajući priču o kamionima, propalom poduzeću, kilometrima na cesti do Niša i Skopja, vojarni u Ilirskoj Bistrici, proslavi Dana žena u Ćazmatransu i mnogim drugim detaljima, izbjegavajući svaki spomen Bosne.
Pustio sam ga da „prića“ znajući da mi laže i da Bosanci uvijek krivo izgovaraju, a pravilno pišu „č“ i „ć“, dok originalni Ćazmatransovci iz Čazme i Bjelovara iste glasove pravilno izgovoraju, ali slova uvijek pomiješaju. Bilo je kasno pa se nisam htio svađati s njim, a već sam se radovao Tanjinom toplom zagrljaju i hladnoj juhi.
Tako je i bilo, ali to je sasvim druga priča.
Povratak u Austriju bio je još zanimljiviji i uzbudljiviji od puta u Zagreb, popraćen intenzivnim mirisima i čudnim naglascima, ali sam još uvijek ošamućen upečatljivim dojmovima, pa ću jednom drugom prilikom, ako ne zaboravim, navesti čime se sve bave Slavonci.
Tekst: Ništarija