Lijepo je kad se zida i gradi, ali nije uopće lijepo ako se to zbiva preko puta naše zgrade, točno nasuprot prozora moje spavaće sobe.
Ponekada se upitam, nimalo sebično, zašto me u zadnje vrijeme svugdje prate gradilišta. Bio sam naime na odmoru – malo u Mandinu Selu, malo na moru – i po običaju navozao se puno kilometara prošavši bezbroj bauštela. Taman kad se obraduješ da si izišao iz gužve, maksimalno nakon deset minuta vožnje, opet kočenje, ljutnja i psovke na račun inženjera koji daju prekopavati ceste za vrijeme ljeta, i to uvijek na putu kojim se ja vozim.
Ne znam je li to samo moja sudbina, sve je moguće, ali znam da sam se utoliko više obradovao kad sam konačno, nakon probijanja kroz deželu i okolo snježnih vrhova na austrijskoj strani Alpa stigao kući.
Koje uživanje! Popiješ pivo na balkonu, slušaš kako ptičice cvrkuću, baciš u smeće osušeni suncokret kojeg djeca cijelo ljeto nisu zalijevala i prije spavanja odeš prozračiti sobu, da poput umornog pravednika zaspeš mirnim snom.
Kad tamo imaš što čuti – trese jedan Bosanac bušilicom dugačkom dva metra po asfaltu i osim sočnh psovki, buke strojeva i prašine ne vidiš i ne čuješ ništa drugo. Zatvorio sam prozor na brzinu, otvorio vrata i pustio da s druge, mirnije i svježije strane uđe zrak u moje spavaće odaje, da bih se nakon pola sata zaputio do postelje.
Buka na ulici se je stišala malo prije ponoći, ali prozor nisam htio otvoriti da mi prašina ne pokvari snove i – ljutit na nepravdu koja me prati čak do kreveta – uspio zaspati tek nakon dvije minute, umjesto uobičajenih deset sekunda. Zasanjao sam lavež Jokulova ćuke, lupanje dječjih stopala po podu kupaonice i pitanja gdje se nalazi četkica za zube – samo lijepe i ugodne zvukove koje čovjek nauči ignorirati – i ostalo bi tako sve do jutra da me uskoro nije probudila neobično jaka svjetlost s neba.
Ne pratim uopće kad je puni, a kada mršavi mjesec, ali sam u polusnu izračunao da je prošlo nepunih četrdeset dana od zadnjeg svjetlosnog buđenja, no bio sam previše lijen za ustajanje i navlačenje tamne zavjese, okrenuo se na lijevu stranu na kojoj inače ne mogu usnuti i nakon pet minuta se kratko trznuo čuvši sinov glas iz susjedne sobe:
„Tata, hrčeš kao slon. Molim te budi tiši!“
Nešto sam progunđao, možda čak u sebi i opsovao ali nitko me nije čuo, pa ne bih htio sam sebe okrivljivati za riječi izgovorene u stanju neuračunljivosti, poklopio se slonovskim ušima i konačno uspio odlutati u zemlju fantazije u kojoj sam uvijek mlad, lijep i uspješan.
Ujutro se ničega nisam mogao sjetiti i vjerojatno bih zaboravio nemirnu noć, da me sljedeću večer opet nije probudila jaka svjetlost. Opet sam bio previše mamuran za ustajanje i zamračivanje prozora i naporno koračanje u noćnu avanturu sastavljenu od barem pet koraka od kreveta do prozora, za otvaranje očiju, prizivanje svijesti i naporno traženje tanke špage za navlačenje zastora. I opet bih sve zaboravio da se isti scenarij nije ponovio narednih pet noćiju.
Nakon puni tjedan dana buđenja u dva sata iza ponoći počeo sam kombinirati i aktivirati negdje na tamnoj strani razuma sakriveno znanje o nebeskim tijelima i njihovu kretanju, te sam tako došao do jedinog logičnog zaključka, a on je glasio:
„Nešto neobično događa se s mjesecom! Nije normalno da je sedam dana ovako pun i da svaku večer svijetli iz iste pozicije – točno imeđu otiska moga palca na donjem dijelu stakla i krila najvećeg komarca kojega sam ikada uspio ubiti, zalijepljenog deset centimetara više. Bilo bi konačno vrijeme da operem prozor“ – protutnjalo mi je kroz glavu nakon što sam se sjetio da su obadva traga na staklu nastala prije punih šest mjeseci, kad su se prvi komarci probudili iz zimskog sna i izvukli se iz skrovišta u mojoj spavaćoj sobi.
O ustajanju i zamračivanju prozora nakon teških misli nije bilo govora, pa sam počeo razmišljati o razlogu mjesečeve nepokretnosti i njegove dugotrajne punoće, postavio dvije hipoteze i odlučio ostati nepomičan narednih noćiju, sve dok ne otkrijem neobičnu tajnu čije rasvjetljavanje bi mi donijelo veliku sliku na naslovnoj stranici nekog znanstvenog časopisa.
Prva teorija tiče se cijelog čovječanstva i polazi od pretpostavke da je mjesec promijenio svoju putanju, odlučio štrajkati i ne miče se više od moga prozora. Kakve posljedice bi mjesečeva tvrdoglavost imala po klimu, oseku i plimu, globalno zatopljenje i svjetski poredak – a o raznim zastavama s motivom mjeseca i zvijezda da ne govorimo – bilo mi je sasvim jasno od samoga početka, ali unatoč polako nadolazećem strahu nisam uspio prekinuti nezaustavljivu bujicu misli, i tako sam došao do jedine moguće alternative navedenoj teoriji.
Druga mogućnost za objašnjenje neobičajene svjetlosti bili su vanzemaljci – prate me već danima, kontroliraju moje snove i tko zna što sve planiraju učiniti sa mnom. Možda me otmu i odvedu me na svoj brod koji liči na mjesec samo stoga da nitko od mojih susjeda ne bi nešto posumnjao i ugrozio njihovu misiju započetu prije milijardu svjetlosnih godina. Sigurno posada svemirskog broda zna da je moja komšinica radoznala i da sve čuje i vidi, pa su zbog nje izabrali oblik mjeseca.
„A što ako i susjeda nije navukla zavjese?“ – sinulo mi je kroz glavu, nakratko sam se razbudio, još jednom pogledao u mjesec, okrenuo se na opet na lijevu stranu i uspio odagnati teške misli.
Cijeloga dana napeto sam iščekivao dolazak nove noći i odlazak u krevet, znajući da će me mjesec opet probuditi, pa sam skovao plan i odlučio zaputiti se do prozora, da iz zasjede, iza zavjesa, vidim jesam li na tragu najvećega otkrića nakon Kolumbova lutanja do Indije. U deset sati, nakon što sam sinu po drugi put servirao večeru, krenuo sam u neizvjesnost noći, ne znajući hoću li sljedeće jutro dočekati kao znanstvenik ili talac na svemirskom brodu zelenoputih vanzemaljaca.
Moja radoznalost i nagon za otkrićima u korist cijelog čovječanstva su se nakon buđenja – jasno je da se je opet radilo o istom mjesecu u istoj poziciji – pokazali itekako korisnima. Na prstima sam se zaputio do prozora i zinuo prepoznavši veliki mjesec, koji kad se pomaknu zavjese uopće nije bio okrugao nego pravokutan, a na njemu je šarenim slovima pisalo:
„S T R A B A G“
Znao sam da je Strabag velika građevinska firma, da rade po cijelom svijetu – čak su i u Hrvatskoj pravili tunele koje su domišljati političari nekoliko puta zaredom bojali – ali da su već i na mjesecu nisam ni pomisliti mogao, a kamoli takvu mogućnost uključiti u ozbiljne teorije.
Odjednom mi je sve postalo jasno – ostalo im je puno farbe od tunela po Gorskom Kotaru, Lici i Dalmaciji, posebno nakon što se je promijenila trasa auto-ceste, a proviziju izvođačima su već isplatili, pa budući da nisu znali kamo bi s tolikim kantama i valjcima napisali su ogromnim slovima svoj logotip na mjesecu.
Bio sam malo razočaran jer od moje teorije o slavi i naslovnim stranicama u novinama očito neće biti ništa, čak sam se i naljutio na četvrtasti mjesec i počeo tražiti špagu za navlačenje zavjesa. Uvijek je dugo tražim, zaboravim čak je li na lijevoj ili desnoj strani prozora, pa sam pomakao store i pogledao prema nebu, puno više od pozicije s koje je zadnjih noćiju svijetlio zemljin satelit, i iznenadio se prepoznavši tamo mali, žućkasti polumjesec.
Prije nego sam počeo postavljati nove teorije razbudio sam se do kraja i svjesno počeo registrirati gdje se nalazim. Visoko na nebu, daleko od moga prozora, svijetlio je vjerni zemljin pratilac, a nedaleko od moje zgrade, na drugoj strani ulice, su za vrijeme odmora počeli zidati jednu zgradurinu i postavili ogromnu dizalicu na čijem vrhu, iznad cijeloga grada, ponosno dreči reklamna ploča s logotipom izvođača radova.
Razočaran i ljutit navukao sam zavjese dugo se mučeći i okrećući prije nego sam uspio u snove dozvati Jokulova ćuku i viku iz kupaonice. Učinilo mi se da sam prepoznao sinov žalosni glas koji se je derao kroz zidove, obraćajući se nekome:
„Tata, opet hrčeš kao slon! Ne mogu zaspati, a sutra moram u školu.“
Tekst: Blago Vukadin
08.09.2014.