Piše: Blago Vukadin
Imati jednu jedinu mamu za svako je dijete samo po sebi razumljivo, i krasno, i najvažnije, i najljepše. Ali imati dvije mame još je čarobnije, i još bolje, i još draže. Joskanovića djeca iz moje generacije uživala su u tom neobičnom luksuzu jer smo svi imali ne samo vlastitu mamu, nego i još jednu, dodatnu, i to jednu s velikim slovom M. Našu strinu Anđu, Karlovu mamu. Svi smo je zvali jednostavno imenom Mama, pa je lako moguće da sam pri pisanju njezinoga krsnog imena i pogriješio.
Priča o našoj strini Mami počinje davno, još puno prije njezinoga rođenja i to je ujedno životna priča kakva se rijetko događa i za koju bih, da nisam upoznat s njom, vjerojatno rekao da je takvo nešto nemoguće ili da je moguće samo u nekim holivudskim filmovima. Ali itekako je moguće, i u stvarnom, realnom životu. Dalo bi se o našoj Mami i njezinom životu napisati i podugačak roman, ali pokušat ću navesti samo ono što se meni čini bitnim i posebnim.
Kao što spomenuh, Mamin roman počinje davno, bolje rečeno rođenjem njezine svekrve, naše pokojne babe Mare, djevojačkoga prezimena Kovačević. Baba je rođena 1892. godine u vrijeme Austro-Ugarske, u duvanjskom selu Srđani. Na početku Prvoga svjetskog rata imala je, dakle, dvadeset i dvije godine, bila je mlada cura puna očekivanja i nade, kakva je i većina ljudi u tim godinama u kojima se radujemo malim stvarima i očekujemo da od njih jednoga dana postanu velike i jedinstvene činjenice.
Naša baba Mara zaručila se na početku rata, ali planovi nekakvih vojskovođa, careva i drugih glavonja pokvarili su njezine račune te je njezin također mladi zaručnik regrutiran, mobiliziran i poslan skupa s mnogim duvanjskim momcima na nekakve bojišnice čija imena vjerojatno nisu mogli ni izgovoriti. Mnogi od njih tamo su ostavili svoje živote, drugi su ranjeni i osakaćeni, a veliki broj njih je, po nekoliko dugačkih godina nakon završetka masovnoga klanja i ubijanja, proveo po zatvorima i kazamatima od Rusije preko Poljske pa sve do Italije.
Kad je rat završio i kad je propala jedna, a nastala druga, nova država, ti ostarjeli mladići vraćali su se svojim kućama, svojim majkama i svojim zaručnicama. Međutim, babin zaručnik nije se odmah vratio, o njemu se pričalo da je poginuo negdje u Galiciji, no baba u to nije htjela odmah povjerovati. Ali godine su prolazile i ona više nije bila mlada cura, bližila se tridesetoj godini života, godini do koje su se djevojke po običaju ili udavale i napuštale roditeljske kuće ili pak ostajale usidjelice.
Njezinoga zaručnika nije bilo pa se baba pomirila s time da joj je takva sudbina, udavši se na kraju za našega djeda Tomu, koji je u to vrijeme bio mladi udovac i već imao jednu kćer, našu tetku Dragicu. Kratko nakon udaje za našega djeda, Mara je doznala da se njezin zaručnik ipak vratio, bio je negdje zarobljen i tek nekoliko godina nakon rata pustili su ga kući. Zaručnica Mara po njegovu je povratku u Duvno već bila žena jednoga drugoga, pa se i on oženio drugom djevojkom i zasnovao svoju obitelj.
Baba je svojim nevjestama, našim majkama, kasnije ponekad pričala o tomu kako se osjećala i što je sve prolazilo kroz njezinu glavu kad je shvatila kako se sudbina s njom poigrala. Uopće to nije krila, kako bi netko možda očekivao od žena njezine generacije, nego je znala reći:
− Molila sam Boga da rodim zdravo dite i da moj bivši zaručnik isto tako postane roditelj pa ako Bog dadne da u jednoga od nas bude sin, a u drugoga ‘ćer, da se bar dica jednoga dana zavole i vinčaju kad to već nama dvoma nije bilo suđeno.
Početkom 20-ih godina baba je rodila svoje prvo dijete, njezinoga sina i našega strica Ivana, kojega su po nadimku zvali Boća. Marin nesuđeni muž u isto je vrijeme dobio dijete, kći Anđu o kojoj govori ova priča. Nakon rođenja prvoga djeteta dobili su baba i did još puno njih, Peru kojega smo svi mi zvali stricem, a koji je imao nadimak Kalčo, Stipu oženjenog iz Letke, moga oca Stojana znanog po nadimku Ćokan, strikana Micu s krsnim imenom Mirko, strica Miju bez nadimka, ali zato s velikim srcem, tetku Ljubu udanu u Vedašić i tetku Anđu koja je umrla kao mlada cura. Kao što sam na početku priče naveo imali smo još jednu tetku iz didova prvoga braka, Dragicu, udanu u Jošanicu.
Kako su se Ivan i Anđa upoznali i koliko je naša baba izmolila Očenaša da bi se ostvario njezin san nitko više ne zna, jer njih više nema među nama. Ali početkom 40-ih godina − sva babina i didova djeca već su bila rođena − stric Ivan sazrio je za ženidbu i vjenčao svoju izabranicu Anđu, našu Mamu.
No u to vrijeme opet su nekakve glavonje otpočele brutalne igre tuđim životima, opet je izbio rat, i opet su mladi zaručnici, muževi i djeca mobilizirani i poslani na sve strane i po svim mogućim vojskama. Stric Ivan je, kao i njegova dva mlađa brata Pere i Stipe, obukao ustašku uniformu i ostavio mladu i trudnu ženu kod kuće. Rat ga je slao na razne strane, bio je i u Rusiji i u Bosni, osim kratkog odmora prilikom teškoga ranjavanja dok je bio u svom Mandinu Selu gdje mu se 1942. godine rodio sin Karlo.
Karlo svoga oca nikada nije vidio jer se ovaj iz rata nije vratio, o Ivanovoj sudbini nije bilo pouzdanih informacija, no Mama se sve do svoje smrti tajno nadala da će odnekud izbiti i iznenada banuti na vrata. Neki su pričali da je bio zarobljen, drugi da je poginuo 1942. godine negdje u Bosni, treći da je ubijen na Križnom putu po završetku rata, ali nitko sa sigurnošću nije mogao reći da je bilo baš tako. Mama je čekala i čekala, ne jedno ili dva desetljeća, nego cijeli svoj život, sve do svoje smrti prije nekoliko godina.
Njezin sin Karlo bio je prvo unuče u Joskanovića, kasnije ih je došlo jako puno pa nema smisla nabrajati ih sve jer bih sigurno nekoga zaboravio ili možda nečije ime krivo napisao, a ni jedno ni drugo ne bi valjalo. Pošto je Karlo nekoliko godina bio jedino dijete u velikoj familiji − prva poslije njega u Joskanovićima rođena je Kalčina Matija − tako je on bio i onaj koji je odredio kako ćemo svi mi kasnije zvati našu rodbinu.
Tako je njegova mama postala naša Mama. Iako smo imali puno stričeva, jedini naš stric s velikim S bio je stric Pere ili Kalčo, a njegovu ženu Martu, Kavurku, svi smo zvali Strinom. Ostale stričeve i strine zvali smo po imenima ili nadimicima, ponekad bi se čak znalo dogoditi da koje dijete svoju vlastitu majku nazove Strinom, Baćkušom, Šoljušom, Ruškom ili Kovačušom, ali Karlovu mater uvijek i isključivo Mamom.
Za njezino krsno ime Anđa doznao sam tek prije nekoliko godina nakon Mamine smrti kad sam Karlu u telegramu izrazio sućut pa sam prvo bio napisao Anđa, ali mi se učinilo kao da pišem o nekom nepoznatom i stranom, te sam prije nego što se telegram nepovratno zaputio do Tomislavgrada, uz veliko čuđenje poštanske službenice prekrižio prvi tekst u kojem je pisalo njezino krsno ime, zamijenivši ga najljepšim izrazom − Mama.
Mama je, iz razumljivih razloga, bila najdraža nevjesta naše babe, zračila je otmjenom ljepotom, svojim mirnim i dubokim ženskim glasom bez prigovora bi prekinula pokoju svađu nas djece, a zahvaljujući pravilnim crtama lica, s jako malo bora unatoč godinama, uvijek mi se činila mlađom nego što je to stvarno bila. Najveći dio svoga života, od Karlova rođenja pa sve do svoje smrti, Mama je provela brinući se najprije o svomu sinu, a kasnije o njegovoj i Zdenkinoj djeci, njezinoj unučadi Ivani, Renati i Ivanu.
Od naše rodbine iz Mandina Sela, ima tu puno lijepih i dobrih ljudi, Mama je svakako bila posebnom osobom, ne samo imenom pa je se redovito sjetim. Njezino se lice u mojoj memoriji već polako gubi, ali nadam se da će njezin tako prepoznatljiv i smirujući glas još puno godina ostati zabilježen u nekim nepoznatim predjelima mojih uspomena.