Susjed iz ulice Klemens jako mi je sličan, ne samo ponašanjem, nego i iskustvom kojeg smo nakupili u životu, pa je jasno da se dobro razumijemo.
Jedina bitna razlika među nama je da smo u neku ruku jedan drugome naopako ogledalo – Klemensova smirenost i promišljatost, nasuprot mome naglom i nepredvidivom donošenju odluka djeluju poput iskrivljene slike u zrcalu, no to možda potječe iz našeg različitog porijekla, on je domorodac, a ja priučeni Austrijanac.
Možda i ne?
Klemens je poput mene samohrani otac i ima također dvoje djece – u njega je sin stariji od kćeri, a u mene je – kako bi bilo drukčije? – obrnuto.
Upoznali smo se prije deset godina.
Ja sam njegovoj bivšoj supruzi prevodio jer nije htjela ništa riskirati, rođena je u Bosni, prilično dobro govori njemački, ali razvod je razvod, bivši je bivši, a sve je prilično skupo, te je bolje da država plati tumača nego da se ona, ne daj Bože, kasnije kaje zbog izgubljenoga prava na udovičku mirovinu ili uzdržavanje.
Ima takvih ljudi, misle na sebe u svakoj situaciji, iako ih nikada ništa ne boli kukaju na sve strane tražeći nekoga komu bi uvalili priče o teškoj sudbini i nepravdi.
Većina nas poznaje barem nekoliko takvih osoba.
Klemensova djeca po pet su godina mlađa od mojih klinaca – sin mu je ove godine maturirao, a kći ide u peti razred gimnazije, po hrvatskom sustavu u prvi srednje – te on, kao i ja, radi na dva posla kako bi uspio poplaćati i podmiriti obveze koje u uzrastu njegove djece stalno odnekud izniknu.
Ljudi koji i sami imaju djecu znaju o čemu pričam:
„Škola, odjeća, telefon, internet, izlasci, hrana, odmor, gluposti, moda, šminka, frizure, tulumi, ukori, liječenja, tješenja, svađanja, habanja, mirenja, prijatelji, brige, opasnosti, neposlušnost, drskost, izleti, slike, osiguranja, štete, susjedi, ključevi, baleti, treninzi, lopte, reketi, strojevi, vozačka, stanovi…“
i još drugi nebrojeni troškovi.
Stoga Klemens sebi kupuje cipele u rasprodaji, vozi stari auto, a na ruci nosi sat kojeg je besplatno dobio od firme. Reklamni materijal za nove klijente.
To mu je međutim slaba točka! Klemens obožava ručne satove.
Ako bih nekada poludio i odlučio pokloniti mu nešto, dao bih mu veliki, sjajni sat s metalnom narukvicom i baterijama koje se nikada ne mogu potrošiti. Upitao bih prvoga Turčina na ulici gdje njegovi pajdaši nabavljaju satove od pola kile, pa da i susjed Klemens jednom u kafiću ponosno položi ruku na šank čekajući da ga konobarica upita odakle mu tako lijep sat.
Moje ideje o poklonima su međutim uvijek u konjunktivu – ne poklanjam ja nikome nikakve besmislice, a kamoli satove. Ima ih na svakom ćošku i uređaju koliko poželiš, a ako ne znaš koliko je sati onda i vrijeme sporije teče, te smo dulje mladi.
Zašto bih dakle trošio novce na nepotrebne poklone za prijatelja? Platit ću mu piće kad na mene dođe red, i to je to.
Kad su satovi u pitanju Klemens bi, da si to može priuštiti, bio nepromišljeni južnjak, a ja sam pak pravi, proračunati Austrijanac.
Za uspješno položenu maturu moj prijatelj svome je sinu poklonio matursko putovanje –ušao je u minus, ali on na nekim stvarima ne štedi. Na djeci nikada.
Njegova bivša supruga, majka djece, ponovo se udala, ona i njen muž rade i nemaju nikoga osim sebe samih na uzdržavanju, no Klemens u punih deset godina, otkako sam odgaja djecu, nije dobio ni centa na ime alimentacije.
Veli lakše mu je raditi dva posla nego se ganjati po sudu zbog novca.
Osim toga nema smisla zbog djece svađati se s njihovom majkom.
Za maturu je dijete od majke dobilo skupi, teški sat, isti kao u brkatoga Alija koji prodaje ljuti kebab na zadimljenom ćošku naše ulice. „JL“ piše na sjajnoj metaloj pločici otraga.
Veli mi susjed da je provjerio koliko satina košta – kao dvije alimentacije koje djeca nikada nisu dobila.
Računam: „10 godina puta 12 mjeseci puta 2 djece = 240 alimentacija“ i tješim Klemensa da ni meni nije bolje.
Reče mi susjed da se glomazni sat sinu ne sviđa, ne voli dijete statusne simbole, pa sam predložio da ga on osobno jednom prošeta.
„Jesi li lud? Da me bivša vidi sa satom kojeg je ona sinu poklonila! To bi bio ultimativni dokaz da sam đubre i zločinac.“
Razumijem ga.
„U pravu si. Bolje je sačuvati glavu na ramenu, nego pohvaliti se pred konobaricom. Uostalom, sat je jako težak i dobio bi upalu mišića u lijevoj ruci da ga jedan dan pronosaš. Vidi te, kakav si! Ali, ja bih ga mogao oprobati“ – nesebično sam se ponudio za pomoć čovjeku u nezgodnoj situaciji.
Sat je lijep, samo da je malo lakši.
Odoh do kafića.
Utakmica je večeras.
Doći će i Klemens da vidi kako konobarica reagira kad mišićavu ruku položim na šank.
Danas je njegov red za plaćanje.
Tekst: Blago Vukadin