Prvih jedanaest godina svoga života bio sam vegetarijanac, ali ne iz uvjerenja, nego stoga što su mi kajmak, sir, čorba od kupusa, krumpiruša i zeljanica prijale bolje od mesa.
Kao što sam u nekim ranijim pričama napomenuo zahvaljujući toj mojoj, netipično duvanjskoj, osobini profitirali su moja dva proždrljiva brata, Vinko i Marinko, čapajući se svake nedjelje za „Blagin komad“ piletine ili govedine.
Skoro sam proplakao od žalosti gledajući njihova preneražena i tužna lica nakon što sam, već skoro u pubertetu, prvi put u životu smazao komad sočne svinjetine.
I dan-danas mi ih je žao kad pomislim na to.
Prošlo je puno godina od tada. Pojeo sam u međuvremenu nekoliko tona mesa i dao svoj skromni doprinos povećanju količine stakleničkih plinova na našem, još uvijek plavome, planetu, i rodilo se puno djece u našoj proširenoj familiji pa sad polako i unuci dolaze ne red.
Neki od njih su vegetarijanci, drugi čak vegani, ali da će moja proždrljiva braća, Vinko i Marinko, pod stare dane također krenuti bezmesnim putem, nisam ni u snu sanjao, a kamoli pomislio.
No, vremena i običaji se mijenjaju, pa tako stigosmo i do ovogodišnjeg Ivanjdana u gradu Grazu, kad smo se mi, Ćokanovi i Šoljušini potomci, okupili na tradicionalnom zajedničkom ručku, ovoga puta kod naše najljepše, najmlađe i najbolje sestre Marije.
Budući da je obiteljski, božićni sastanak nezamisliv bez sarme, Marija je već prije nekoliko tjedana počela pripreme, oprala šerpe i tanjure i izrezala pršut, jer je ove godine postala baka, pa joj mala Valentina oduzima puno vremena, a ne može ispasti loša domaćica.
No, to se skoro dogodilo jer se Marija sredinom mjeseca prosinca sjetila da sarme bez kiseloga kupusa nikada nije ni bilo, niti će je ikada biti, te je nazvala Marinka koji u svojoj garaži svake godine, tajno, da žena ne namiriše, ukiseli pedesetak glavica:
„Braco, kad ćeš mi konačno donijeti kiseli kupus?“ – upitala ga je Mara.
„Ove godine nisam kiselio. Irene me je lani napala tvrdeći da cijela kuća neugodno vonja kad u garaži otvorim kacu, pa me tjerala da svaku večer perem noge, ne znajući odakle dopire oštri miris“ – objasnio je Marinko Mariji novonastalu situaciju, nadodajući usput, da se izvuče iz nezgode.
„Imaš u prodavnici na Lendplatzu, kod Turčina Hasana, najbolji kiseli kupus u Grazu. Ja ću u srijedu proći pored njega pa ti mogu donijeti dvije-tri glavice. Hoćeš li da uradim tako?“
„Kakva će to biti duvanjska sarma u turskom kupusu?“ – logično i nemilosrdno odbila je Marija ponudu svoga maloga brata, dočepala se telefona i potražila savjet u prijateljica Ivane i Milke, dvije Duvanjke koje već godinama žive u Grazu.
„Marija, dat ću ti deset glavica! Dođi sutra i uzmi koliko ti treba“ – ponudila joj je Milka spas iz neugodne situacije.
Naša pametna sestra, iskusna pregovaračica, zahvalivši se daljnjoj rodici i spustivši slušalicu, okrenula je potom i Ivanin broj, hvaleći Milku i njenu ponudu.
„Nudi ti samo deset glavica, a sve smo rodice!“ – konstatirala je druga Duvanjka, napominjući usput kako su naše prababe s materine strane bile rođene tetkane i velikodušno završavajući – „Marija, donijet ću ti dvadeset glavica pravoga duvanjskog, kiselog kupusa“
Naša bistra i razborita sestra napravila je kompromis i nabavila od obadvije rodice po pet glavica kiseloga kupusa, rezanoga i soljenoga po tajnom receptu kojega poznaju samo prave Duvanjke, i bacila se na posao.
Budući da u velikoj familiji imamo nekoliko klinaca koji, poput mene u nedavno prohujaloj mladosti, ne jedu meso hraneći se šarenim cvjetićima, kaloričnom sojom i ptičjim mlijekom, Marija je u jednoj velikoj šerpi nastavila vegetarijansku– ovaj svijet neće dugo trajati, ali to neće biti moj problem – a u drugoj pravu duvanjsku sarmu, s mljevenim mesom i malo riže, obloženu mirisnom slaninom i sa svih strana pojačanu suhim rebarcima.
Već iza masivnoga planinskog lanca koji dijeli sjevernu od južne Austrije osjetio sam miris Marijine sarme i stisnuo gas ignorirajući Andrejine molbe da sporije vozim, ali uzalud joj je bilo kukati.
Poput lava koji u afričkoj stepi na udaljenosti od stotinu kilometara osjeti miris srne jurio sam u pravcu Graza i škripajući kočnicama zaustavio svoj luksuzni auto pokraj Marinkova fiće, te ne čekajući lift kojim su se drugi članovi moje obitelji zaputili u visine, poput trkača Bujde u najboljim danima izjurio na osmi kat.
Marinko je već grickao uštipke, a Vinko je još radio i najavio se tek za pola četiri – ovo je prvi put u zadnjih četrdeset godina da i on radi, ali to je druga priča – a ja sam zauzeo mjesto blizu kuhinje iz koje je uskoro izbila Marija, noseći u rukama prvu šerpu, punu vegetarijanske sarme.
„Serviraj prvo Marinku i djeci“ – nošen nesebičnom bratskom ljubavlju predložio sam sestri odakle da počne.
Djeca su zadovoljno mljackala, dok sam ja iz druge, veće zdjele za početak izvadio tri ogromne sarme obložene slaninom i napunjene prvoklasnom svinjetinom, a Marinko, nekako preko volje, napominjao:
„Seke, dobra ti je ova sarma, ali nešto joj fali.“
„To je sigurno zbog kupusa. Kupila sam ga kod Turčina Hasana, na Lendplatzu, kao što si mi preporučio“ – smijuljeći se odgovorila mu je Marija.
Gladan trbuh nema ušiju i na svašta privikne, pa je Marinko ipak smazao puna tri tanjura vegetarijanske sarme.
Zapazivši da ne može više jesti ni pršuta, ni sira koje je uzimao kao prilog uz jelo od soje, ponudio sam bratu mali, jedini preostali, komadić svoje, mesnate sarme s gornjega ruba velikog tanjura:
„Baš si smiješan. Evo, probaj ovu moju sarmu i vidjet ćeš da joj ništa ne fali!“
„Pa, ovo nije normalno! Moja sarma k’o da je druga nego Blagina“ – ništa ne kapirajući i vrteći glavom bunio se moj mlađi, mesožderski brat.
„To je sigurno do kupusa“ – nadodala je Marija – „Ostalo mi je samo nekoliko listova od prošle godine, i mora da su Blagu zapali baš ti komadi.“
Slasno je Marinko pojeo jedan jedini zalogajčić prave sarme, od koje u međuvremenu ništa nije ostalo, dok se ona vegetarijanska širila po dnu šerpe, čekajući staroga brata Vinka da završi posao i dođe na obiteljsko slavlje.
I Vinko je kukao, nešto u stilu kako mu sarma neobično prija, ali nitko ga nije razumio dok je mrmljao sebi u bradu:
„Mora da je do kupusa?“
Blago Vukadin