NIŠTARIJINI ZAPISI: Marijin i Nevenkin sir

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Sireva ima svakojakih. Najviše volim one francuske s orasima, ali se od njih brzo udeblja pa tek jednom mjesečno dopustim sebi takav luksuz zaliven bijelim vinom i nakon objeda nosim cijelu večer okus zadovoljstva u ustima, na nepcu i na jeziku. Nekada čak pomislim kako bi bilo da ne operem zube prije spavanja, ali me moja roditeljska odgovornost i nagon za pokazanim pozitivnim primjerom ipak nadjačaju pa popustim, no kad mi djeca narastu i kad me nitko ne bude htio ljubiti uvečer sigurno ću nadoknaditi propušteno.

Naš duvanjski sir nije da volim, ali ga bez velikog otpora pojedem. Nema u njemu doduše ni oraha, ni trava, ni začina – ničega osim mlijeka i zraka nema tamo –  no gladna usta ne biraju previše. Kravlji sir je mekan i sočan, dočim se ovčji mrvi, suh je pa se obvezno mora zalijevati nečim tečnim, najbolje crnim imotskim vinom kojega smo pak mi kupovali od Kalčina kuma Parlova, strica najboljeg hrvatskog boksača Mate.

Naša tetka Nevenka pravi najbolji ovčji sir na svijetu. Suši ga u „mišini“, prodaje ga u Lipi i na pijaci, a kad ja navratim u Duvno obvezno mi dadne nekoliko kila, za puta da ne izgladnim. Tetka inače uvijek spremi nešto.

Prije desetak godina sam došao u posjet kod nje i njenog Vida. Moja djeca su odmah bila oduševljena umiljatim ovcama i ujedno razočarana njihovim teškim mirisima. Tetku smo pronašli u štali. Napravila nam je kavu i promućeni sok, u međuvremenu je nekoliko puta otišla pogledat stoku, otvorila svome mužu i meni po dvije pive iz gajbe koja leži pod krevetom, saopćila mi da sam se udebljao i da moram paziti na zdravlje, a kad smo krenuli u Mandino Selo spremila mi je malo sira i napomenula da još nije sasvim suh, te nadodala da ga uvečer svakako izvadim iz auta.

Iako nikada nije imala nikakvih redovitih primanja, a njena zarada od sira, vune i mesa je prilično skromna dok sam ja u to doba već dugo radio u Austriji, prepoznala je u meni svoga maloga, smotanoga „sestrića“ i mojoj djeci u ruke turnula po nekoliko šarenih novčanica, da imaju za dernek u Seonici.

Kako sam inače malo rastresen, a ta karakteristika je posebno izražena prilikom mojih dolazaka u Duvno, tako sam uvečer zaboravio izvaditi sir iz auta, spavao sam do kasno popodne, a sunce je grijalo nemilice. Kad smo se nakon buđenja planirali zaputiti u planine nitko nije htio sjesti u moj auto, svi su se prebacili kod Marinka, a ja sam začepljenoga nosa vozio, čini mi se, u pravcu Blidinjeg jezera ili čak Trebiševa.

Sir sam naravno morao baciti, auto sam sutradan dao na čišćenje i zračenje, a tetki sam dogodine slagao kako sam s užitkom pojeo sav sir, pa se nadam da neće pročitati ovu moju ispovijed, a ako i čuje za nju pretpostavljam da se neće previše naljutiti na mene.

Druga odlika ovčjeg sira – osim što on intenzivno miriše – je njegova svijetlo-žućkasta boja. Ako on pak poprimi zelenkasti ton to znači da je netko poput mene krivo postupao s navedenim proizvodom i da je isti uništen, odnosno da ga nije dobro jesti jer bi njegovo konzumiranje moglo izazvati neugodne posljedice i popratne zvukove u trbuhu.

Marija, moja najljepša sestra, odrasla je doduše u Mandinu Selu ali je mnogo dana i noći provela na Trebiševu i u Lipi gdje je od naših tetaka – od već spomenute Nevenke i od nje malo mlađe Kate kojoj se ovim putem ispričavam jer sam je jednom prilikom učinio starijom od dvije najmlađe kćeri našega dida i babe – učila kako se mete zemljani pod, gdje se čuvaju neposlušne ovce, čime se skuplja suho sijeno, kada se muzu dosadne krave i kako se pravi ukusni sir.

Budući da je oduvijek bila marljiva i poslušna sve je Mara zapamtila, tome svome znanju nadodala je ono što je kasnije naučila u Banja Luci, u Zagrebu i u Austriji pa je tako od nje postala solidna domaćica i dobra kuharica.

Ali nije ni Marija oduvijek znala što i kako treba učiniti s hranom!

Kao što napomenuh naučila je seka sve o siru, pri čemu je u kućama u, kojima nije bilo hladnjaka, posebno važna bila njegova zdrava boja.

Zelenkasti sir se baca“, glasilo je pravilo.

Potkovana podrobnim znanjem dospjela je tako Mara početkom osamdesetih godina do bijeloga grada Zagreba, gdje je u obitelji jednog književnog kritičara, njegove supruge – kustosice nekoga muzeja – i njegove robusne punice koja ništa nije radila osim što je nadgledala kako drugi rintaju i o tomu natenane pripovijedala u Gradskoj kavani na Jelačić-placu kojega su pak onomade bili prekrstili u Trg republike, radila kao kućna pomoćnica.

Stan te ugledne i za ondašnje prilike bogate obitelji nalazio je se u samome centru grada, nedaleko od Sveučilišne knjižnice, na prvome katu zgrade sazidane krajem devetnaestoga stoljeća, a obuhvaćao je ogromni dnevni boravak, prostranu kuhinju, široku kupaonicu, nekoliko povelikih spavaćih soba i jednu tijesnu Marijinu spavaonicu s uskim ležajem.

Tamo sam ja navraćao kad bih bio gladan pa bi me savjesno sestra zbrinula, nahranila i napojila, a ako smo bili sami mogao sam uključiti i radio-prijemnik dok sam joj davao moralnu podršku prilikom usisavanja prašine, brisanja prozora, pranja posuđa, vješanja rublja i ostalih djelatnosti za koje osobno nikada nisam imao volje, a u to doba ni talenta.

Zato je Marija za razliku od mene radila savjesno, nije joj ostajao nijedan ćošak iz kojega ne bi obrisala prašinu pa je čak i spomenuta punica mirnoga književnog kritičara bila zadovoljna njenim trudom i marljivošću, te se nije pretjerano bunila ako bih ja navratio kod svoje sestre.

Jedne prilike, bila je nedjelja popodne, svratio sam kod Marije slušati prijenos nogometnih utakmica. Dinamo je igrao protiv NK Zagreba, plavima nije bilo važno hoće li pobijediti ili izgubiti, a Zagrebu je se radilo o opstanku u prvoj nogometnoj klasi tadašnje države, no ipak su ih stukli bez milosti. 7:0 za Dinamo! Ja sam se glasno radovao, Marija je tiho čistila hladnjak i izbacivala nekakav zeleni sir iz njega komentirajući usput:

„Ova moja šefica je stvarno pametna žena! Cijenjena je u svom poslu. Baš pripremaju jednu Dürrerovu izložbu, dovest  će u Zagreb neke poznate bakroreze vrijedne puno novca, a kažu drugi da je ona osobno sve to organizirala. Ali o hrani ona pojma nema! Vratila je se u petak iz Italije i donijela dvije vrećice sira. Podvalili su joj Talijani lošu robu, već je sir pozelenio. Čak je i plijesan po njemu, a i smrdi gadno! Morala sam sve izbaciti u smeće, obrisati hladnjak i prozračiti cijelu kuhinju.“

Predvečer su se žena, muž i muževa punica vratili kući iz popodnevne šetnje. Mi smo baš pričali odnosno radili, ovisno o tomu kakva je bila čija sudbina, a gospoda je došavši zamolila Mariju da im servira talijanski sir. Nadodali su velikodušno da im se i mi pridružimo za stolom.

Ja sam u međuvremenu informirao književnog kritičara i službenoga gazdu kuće o rezultatu netom odigrane nogometne utakmice i nisam razumio zašto se ne raduje Dinamovoj pobjedi – on je bio prvi i posljednji navijač NK Zagreba kojega sam u svom životu upoznao – te je situacija neplanski postala napeta, prije nego je Marija ponosno obznanila što je sve uradila, očistila i pobacala u kantu za otpad:

„Nema nikakvog sira! Bio je pozelenio pa sam ga morala baciti i nakon toga cijeli hladnjak izribati toplom vodom.

„Drugi put kad budete u Italiji pazite što kupujete!“ nadodala je samouvjereno.

„Bacila!“, ponovila je nekoliko puta zabezeknuta žena prije nego je plačljivo nadodala: „Bacili ste najskuplju gorgonzolu koju sam kupila u Padovi! Tako sam se radovala tom siru! A i skup je bio, tristopedesetsedam tisuća lira je koštao!“

Srećom po Mariju njena šefica bila je ne samo obrazovana, nego i simpatična žena, objasnila joj je kako gorgonzola mora biti zelena, da je  njen miris intenzivan, ali da je njen okus istovremeno tako blažen da čovjek poželi ne oprati zube prije spavanja, te da nikada više ne baca nešto iz hladnjaka prije nego što nju upita.

Kustosičina glomazna majka nije bila u sobi dok je trajala obuka moje sestre naučene na Nevenkin sir pa je sve prošlo prilično mirno i dostojanstveno. Jedino je neupadljivi književni kritičar bio malo ljut na mene zbog bučne proslave Dinamove pobjede, ali je se i on oraspoložio nakon što je Marija u znak pomirenja predložila:

„Kad sam učinila glupost moram sada napraviti i večeru za sve nas. Imam brašna pa ću pripremiti ušćipke kakve još nikada niste probali.“

Žena književnog kritičara nije uopće znala što su to ušćipci, ali je njen muž, podrijetlom Slavonac, odjednom počeo zadovoljno kimati glavom pa je cijela večer tako spašena, a kad je se naopaka punica vratila u naše društvo tema razgovora naglo je promijenjena.

S Marjiinim ušćipcima su svi osim mene bili zadovoljni, a sljedeća gorgonzola je zahvaljujući naučenome preživjela urednost moje sestre i njenu brigu o boji sira.

Blago Vukadin (2014.)

Odgovori