NIŠTARIJINI ZAPISI: Majstor Vinko

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Imati jednog smotanog brata velika je pokora. Kako onda nazvati gorku sudbinu poput moje, kad te potrefi da imaš dvojicu braće o kojoj se cijeloga života moraš brinuti?

No, tako me je zapalo, ćaća i mater su mi ih preporučili u svojim zadnjim ovozemaljskim molitvama i nemam drugoga izbora, budući da ne mogu iznevjeriti roditelje ignorirajući njihovu najveću brigu.

Uostalom, nisam ja zaslužan da mi je dragi Bog dao puno više pozitivnih osobina nego njima dvojici, moglo je naime biti i drukčije, pa stoga znam da moram ostati skroman. Takav sam, i tek ponekada usudim se napisati ponešto o Vinku i Marinku, pazeći pritom da istaknem njihovu ljepotu, marljivost i snagu, a zapostavljajući istovremeno svoje vrline. Ne volim se naime nimalo hvaliti.

Marinko malo češće navrati u moja sjećanja o zgodama i nezgodama iz Mandina Sela i okolice, skoro smo ista generacija pa smo ranije, dok moje očigledne prednosti nisu postale vidne pa prvi progled, znali konkurirati kod istih cura, te ga spominjem više puta od našeg staroga brata Vinka, no sad je red da i on dođe na red.

Vinko je visinom neznatno, a težinom upadljivo krupniji od nas dvojice, i glas mu je jači, posebno kad je važno tko je u pravu. Jedini od nas trojice koji zna nešto pošteno uraditi rukama je Marinko, ja bih to doduše mogao kad bih htio, ali mi se obično ne da, te uživam kad vidim da sam mlađega brata izveo na pravi put i uvijek ga pustim da prije mene ščepa raznolike odvijače, zavijače, vijke, šarafe i podmazivače, ne petljajući se u bratov posao osim kad zagusti i kad on počne miješati strane, pa zaboravi treba li kliještima okretati udesno ili ulijevo.

Ali to je sasvim druga priča, ovdje se radi o Vinku.

On, iako najstariji od nas trojice, je što se tiče posla nekakva mješavina imeđu Marinka i mene – ne voli se znojiti, ali ga jednom godišnje uhvati volja za radom pa iz vedra neba počne kositi travu, prati suđe, kuhati i peći da bi sljedećih nekoliko mjeseci imao o čemu pričati. A, kao što rekoh na početku, u priči mu nema mane, tu je skoro isti kao ja. Vinko, kratko rečeno, o svakom fizičkom poslu zna ponešto, uglavnom teoretski, i neće mu se stoga često dogoditi da tešku sličurinu objesi na klimavi čavao, ali je u pričama ipak znatno bolji majstor nego na gradilištu.

Prije tridesetak godina on je međutim za mene bio nešto poput onih voditelja koji u američkim televizijskim emisijama „Sam svoj majstor“ pokazuju kako se u roku od dva sata sazida kuća, postavi parket, oboje zidovi i napravi krevet prije nego žena dođe s posla. U to vrijeme se je i oženio prvi put.

Preselili su Vinko i njegova novovjenčana supruga u mali stan u kojemu osim nekoliko vrata i kvadrata nije bilo puno namještaja, a valjalo je kuhati, jesti i spremati koješta, te su najprije nabavili novu kuhinju.

Nakon što se je naša mater vratila u Mandino Selo iz Austrije, gdje je mjesec dana provela kod sina i nevjeste, žene u selu htjele su čuti ima li išta novo, kad će prvo unuče i je li Vinkova mlada naučila ispeći svekrvi kavu. Nije mater doduše bila od onih koje se glasno hvale, ali nije ni propuštala priliku da nešto istakne – najdraže bi joj bilo kad bi mogla reći da će uskoro postati baba, no na tom planu Vinko je još radio – pa je ponijela slike nove bijele kuhinje, s ladicama koje same klize u kućište kad sa zatvore napola i s kompletom noževa u njima – za rezanje mesa, kruha i salate – i pokazivala ponosno plastični album jetrvama, govoreći:

„Kakva lipa kujinica! To je moj Vinko sam sastavio. I još je dva fakulteta završio.“

Zahvaljujući materinim pričama zaboravio sam odmah sve što sam ranije znao o starijem bratu i počeo ga zamišljati kao supermana koji noću uči, danju daje ispite, a vikendom sastavlja kuhinje, te sam opterećen lošom savjesti stigao u Austriju noseći sa sobom teške komplekse i pitajući se kad ću završiti barem jedan fakultet, kad se oženiti i kad sastaviti prvu kuhinju u životu.

Vinko je, prepoznavši da sam jako motiviran, odmah dao otkaz na pola poslova koje je ranije sam obavljao, pa sam počeo mesti tri stubišta u Grazu, prodavati novine na širokim križanjima i kositi travu u vrtu obitelji Müller, u čijoj kući je on prije stanovao.

Müllerovi su bili tipična austrijska, gradska obitelj – punica i punac, zet i kći i dvije prekrasne, plavokose kćerke koje su mi se tajno smješkale analizirajući zanesenim pogledima moje mišićavo tijelo dok guram kosilicu s jednog brežuljka na drugi, ne stenjući pritom nimalo i ne psujući nikada austrijsku travu ni onoga tko je izmislio košenje. Budući da su obadvije cure očekivale nešto od mene nisam se nikako mogao odlučiti koju da zavedem, pa su one u međuvremenu našle druge dečke, no o tomu se ovdje ne radi. Htio sam naime ispričati priču o kuhinji i o svom bratu stolaru.

Doris – tako je ime dobroj ženi koja se je uvijek veselo smijala, puno čitala, neprestano rintala i svaki put bi za mene nešto skuhala, čak mi je i televizor poklonila da brzo naučim njemački – jednoga je dana odlučila da treba novu kuhinju. Njen muž Heinz, inženjer strojarstva po zanimanju, pravio je u tvornici strojeva planove za ogromne turbine, ali o montiranju namještaja nije imao pojma, pa je Doris mene upitala kakav sam majstor.

„Nisam nikad sastavljao kuhinju, ali nije to neka filozofija. Vinko je međutim pravi majstor. Ne znam jesi li vidjela kuhinju u njihovu novom stanu, ladice same klize unutra čim se napola zatvore, a Christa se danima ne mrda od šporeta. Nek on sastavi tvoju kuhinju, ja ću mu asistirati i dodavati šarafe“ – kazao sam Doris, a ona je moj prijedlog objeručke prihvatila, te smo sljedeće subote moj stari brat i ja sjeli na bicikle i zaputili se među bezbrojne kutije i kartone poredane po predsoblju i dnevnom boravku u kući obitelji Müller.

Dok je Vinko ispijao treću kavu, objašnjavajući cijelo vrijeme Doris tko će sastavljati sljedeću austrijsku vladu, ja sam posložio daske, vijke, opruge, šine, odvode i dovode, pokrpao rupe na zidu ostale od stare kuhinje koju sam dva dana ranije sam razmontirao i sve njene dijelove osim jedne jedine letve – iz nekog razloga mi se dopala pa je nisam htio baciti – natovario na prikolicu i počeo u međuvremenu analizirati nacrte za montiranje namještaja.

Poslije ručka – Vinko nikada nije volio raditi praznoga želuca – dočepali smo se vasegvage i olovke i počeli s poslom.

Najvažniji radovi obavaljali su se bušilicom, a nju Vinko nije ispuštao iz ruku, svako malo psujući krhki zid i tvrde vodovodne cijevi, ali srećom nije nijednu zakačio, pa su prije večeri svi ormarići visjeli i stajali na predviđenim mjestima.

U devet sati ostala je jedino debela radna ploča koju smo po svaku cijenu morali postaviti da Vinko na vrijeme, prije nego nevista sama ode u krevet, stigne kući pa nije ni čuo moje savjete da ploču ostavimo za drugi dan, kad budemo odmorni i kad se sve dobro vidi.

Izrezali smo otvor za sudoper, postavili ploču i pozvali Doris da vidi kuhinju, a ona je, oduševljena njenim izgledom predložila da idemo kući, no Vinko nije htio ni čuti o tome, te smo na njegovo inzistiranje počeli sa završnim radovima. Oko sudopera radna ploča nije međutim sjedala onako kako je planom bilo predviđeno, a to mjesto u svakoj kuhinji je kritično budući da s vodom nema šale, pa je Vinko odlučio da ćemo je za svaki slučaj „prišarafiti jednom osmicom“, a meni nije bilo druge nego se složiti s iskusnim bratom.

Kako bi uspio doći do kuta skrivenog u tami Vinko je sjeo u ormarić, skupivši se koliko je mogao, ja sam stajao pored njega i dodao mu bušilicu, poskočivši u stranu kad sam čuo lom daske prepoznatljiv po zvuku

„Kvrrrrrrrc!“

Pogledao sam oko sebe olakšano odahnuvši da ne vidim Doris, pretpostavljajući kako bi žena reagirala na lom nove novcate kuhinje. Utom je moj blijedi brat izbio na svjetlo lampe i počeo psovati mater komunističku švedskom proizvođaču jeftinog namještaja, dok sam ga zabrinuto pitao:

„Nije valjda pukla radna ploča?“

„Jok! Pukla je daska na koju sam sjeo. Po sredini. Sad ormarić ne možemo više rastaviti jer bismo morali razvaliti cijelu kuhinju. Što da radimo?“

Utom sam se sjetio plana montaže i slike kante za otpad, koja je šutljivo čekala da i nju postavimo na predviđeno mjesto, ispod sudopera, namontiranu na dvije metalne šine.

Prije nego je Doris stigla na lice mjesta odrezali smo dobar komad letve preostale od stare kuhinje, podmetnuli ga poprijeko ispod skršenog poda, da bih ja za kraj – Vinko se nije usudio ni ruku, a kamoli donje dijelove tijela uvući u ormarić – malim vijcima namontirao šine i postavio u njih kantu za otpad koja je iste večeri sama kliznula unutra čim sam je gurnuo napola.

Kuhinja u kući obitelji Müller možda još uvijek stoji tamo gdje smo je namontirali, slomljenu dasku ispod kante za otpad dugo vremena nitko nije primjetio, a ako i jest onda je pitanje koga je Doris okrivila za lom, jer njen Heinz, kao što rekoh, nije baš neki majstor.

Vinko je još jednom u životu montirao kuhinju, u svojoj novoj kući, njene ladice same klize unutra, a on gostima često priča kako se sastavlja namještaj.

Ako u toj kuhinji tražite slomljenu dasku ispod sudopera, nećete je pronaći, no zato ćete, kad podignete glavu, ugledati veliku rupu pored lustera kojega je moj stariji brat osobno montirao.

Kako je uspio slomiti betonski strop nije mi jasno, no to je ionako sasvim druga priča.

Blago Vukadin