NIŠTARIJINI ZAPISI: Lijepa Emina

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Papir je jako podnošljiv i na njemu razne teorije izgledaju privlačne, dok se rijetke u stvarnom životu pokazuju ispravnima, vjerojatno zbog toga jer se čovjeka teško može definirati u nekoliko redaka i pošto uvijek postoje „sitnice“ koje utječu na njega. Jednu od takvih teorija smo učili u našoj mandoseljskoj školi. U to vrijeme se je ona službeno zvala bratstvo i jedinstvo, dok njeno današnje ime glasi jednakopravnost, konstitutivnost ili nekako slično.

U našoj školi smo imali veliku prednost u odnosu na većinu drugih škola u duvanjskom kraju, jer smo teoriju svakodnevno mogli preispitivati u praksi, budući da su s nama u učionicama sjedila muslimanska djeca iz Dilavera i srpska iz Rašćana i Bilanovića. Kao što to obično u životu biva, praksa ipak ostavlja jače dojmove, pa se od teorije sjećam samo nekih nevažnih stvari, dok mi je od prakse zauvijek ostalo memorirano nekoliko doživljaja.

Jedan od njih zbio se otprilike ovako:

U školi su bile dvije učionice, a četiri razreda. Pošto nije bilo poslijepodnevne nastave, djeca iz prvog i trećeg razreda sjedila su u jednoj, a klinci iz drugog iz četvrtog u drugoj prostoriji.

Mene je tako u trećem razredu zapala sreća ili nesreća da sjedim samo jedan red iza svoga mlađeg brata, koji je, kao što nije teško izračunati, dvije godine mlađi od mene, iako danas izgleda barem deset godina starijim. Ali to je sasvim druga priča.

Zahvaljujući nevedenome sam morao paziti više od druge djece kako se ponašam, no budući da sam po prirodi miran, to mi i nije teško padalo, dok je nedostatak zbog učenja u istoj prostoriji više štetio Marinku, jer je on češće od mene radio nekakve gluposti, pa bih ga ja – da sam htio – mogao izdati kod roditelja. Mislim da to nisam jako često radio, samo po potrebi.

Naš školski put bio je dug dva do tri kilometra. Svakog jutra bih skupa sa stričevićem Antom čekao na Zdravka i Antu Rezina, te na Jozu Majića, pa bismo skupa s njima produžili do Sesara, Šaraca, Šumanovića i Križanaca gdje bi druga djeca čekala na nas.

Mi stariji dečki smo išli skupa, dok bi oni mlađi, prvašići, koračali iza nas, a curice su opet imale vlastite grupe. Od Banove kuće obično bismo nastavili preko ponora, pa kroz Dilavere, te na kraju ispod Bilanovića kuća do škole. Drugi put u pravcu škole vodio je ispod sela, cestom, ali je bio dalji, pa smo ga rijetko birali, osim u vrijeme kad bi ponor provrio.

U učionici je iza Marinka sjedila lijepa curica iz Dilavera, duge crne kose, umiljata pogleda i tankih prstiju. Bila je tiha, pitoma, a pošto je već po samom mjestu na kojem je sjedila često morala gledati u Marinka, to sam ja pomislio da se on njoj sviđa i počeo sam ga dražiti, obično riječima:

„Marinko je zaljubljen, cura mu je Emina“.

Marinku to nije bilo nimalo krivo. Ponekada, kad bi druga djeca čula, glumio bi da mu zezanje smeta, ali je uglavnom bio zadovoljan mojim izborom nevjeste.

Eminina kuća nalazila se direktno pored našeg školskog puta. Kad bismo prolazili tuda uvijek bi pozdravljali njenog oca pozdravom „Dobro jutro“ ili „Dobar dan“, iako se tim pozdravom inače nismo služili, budući da smo u našem dijelu sela starije pozdravljali s „Hvaljen Isus“. Na takve sitnice bi nas redovito upozorili roditelji jer je bilo važno da pozdravom ne uvrijedimo čovjeka druge vjere.

Emina je imala starijeg brata kojemu sam ja po nečemu bio simpatičan, pa bih ga pozdravljao kao prijatelja, iako je već bio navršio petnaestu godinu i nije više išao u školu nego je skupa sa svojim ocem radio kod kuće ili na polju.

Po mojoj nesreći jednoga jutra nisam pazio što pričam, a ta osobina me prati sve do današnjeg dana i izazvala mi je i kasnije nekoliko neprilika, ali to je opet sasvim druga priča.

Tada sam prolazeći pored Eminine kuće glasno počeo dražiti Marinka, dvadesetak metara udaljenom od naše grupe, dernjavom:

„Marinko će oženiti Eminu. Marinko je zaljubljen u Eminu. Emina je zaljubljena u Marinka!“

Mora da sam previše glasno vikao, moja pratnja me je pokušavala upozoriti da budem tiši, ali ja nisam razumio zašto se tako ponašaju, pa sam nastavio vikati i nakon što sam ostao sasvim sam.

Nisam znao zašto su drugi pobjegli, no uskoro mi je postalo jasno, najkasnije kad je moj dotadašnji pajdo, Eminin stariji brat, izišao na put, zaustavio me, oslovio me balavcem i povukao me za uši, nadodavši da više nikada ne smijem pored njihove kuće ići u školu, nego cestom.

Nisam znao zašto se to sve događa, mislim da sam i proplakao, ali sam lekciju naučio i sljedećih nekoliko mjeseci sam išao cestom u školu, ponekada sàm, ponekada u pratnji druge djece, ali pored Eminine kuće zadugo nisam prolazio. Nisam više ni Marinka dražio, a svaki pogled u pravcu Emine sam izbjegavao, kako ne bih opet napravio kakvu glupost.

Kad smo poslije podne došli kući ispod murve sam ugledao svoga oca koji je tamo sjedio u društvu Emininoga babe. Pušili su cigare i pričali o nečemu što nisam razumio. Vidjevši da dolazim i sluteći da se nastojim sakriti, moj otac me pozvao da dođem kod njih dvojice, okrenuo se prema meni da Eminin otac ne vidi njegovo lice, namignuo mi prijateljski pa sam mislio da nije ništa strašno, ali kad sam mu prišao blizu potegao me za uho, ne previše bolno, glumeći da vuče jako, i nadodajući:

„Magarče jedan, jesam li ti reko da ne vriđaš nikoga, a ti nećeš poslušat. Ako to još jednom uradiš izvuću ti uši na vr murve. A sad se gubi u kuću, pa kad je dođem dobićeš drugu kaznu.“

Bio sam sasvim zbunjen, po očevu namigivanju sam pretpostavljao da nije ljut, ali njegove riječi zvučale su uvjerljivo, plakati se nisam odmah usudio i brzo sam se izgubio u kuću.

Mater me ništa nije pitala, nije ni znala što se dogodilo, jesti nisam mogao niti htio, a nisam znao što sam tako strašno uradio da me ujutro Eminin brat, a popodne vlastiti otac kore i da me vuku za uši.

U kući sam se rasplakao sjetivši se očeve prijetnje o drugoj kazni, a ušutio se tek kad je on došao, jer bi djeca koja plaču kod njega izvukla deblji kraj od one smirene.

Iznenadio sam se jer uopće nije bio ljut, dapače, donio mi je lizalo i rekao da se smirim, kako on nije tako mislio, ali da je morao zbog Eminina oca, te da se ubuduće kanem svih zezanja na račun ljudi druge vjere, posebno što se tiče zaljubljivanja.

Od toga dana sam manje vjerovao učitelju kad bi nam govorio o bratstvu i jedinstvu.

Blago Vukadin