IZ ARHIVE: Kršni Duvnjak na Zrinjevcu

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Priložena slika iz zbirke Ivana Mijina prouzročila mi je mnogo besanih noćiju – nikako ne mogu prepoznati čovjeka, a znam da ga poznajem, pa mi ne preostaje ništa drugo nego po običaju pogađati o komu se radi.

Usput kratki opis što sam sve poduzeo kako bih napisao istinu.

Najprije sam nazvao Ivana Mijina pretpostavljajući da zna o komu se radi budući da je on puno slika dao Ivici Antinom, a ovaj sve uredno skenirao i poslao mi 278 megabajta da se mučim s njima.  Javio se je stričević na telefon, čak je odglumio da se trudi, pa sam mu počeo opisivati sliku:

„Crno-bijela, na Zrinjevcu, dva tramvaja i jedan muškarac u pozadini, živa ograda pored Esplanade lijepo podrezana, u prvom planu kršni Duvnjak u dugom kaputu i kravati, naoružan knjigom, počeo malo gubiti kosu pa se lijepo počešljao.  Znaš li čija je to slika?“

„Moja“ – odgovorio je načelnik naše općine, nadodajući da se žuri i ne slušajući me dok sam mu objašnjavao da ne pitam komu slika pripada, nego tko je na njoj ovjekovječen.

Nije mi bilo druge nego da zovnem Ivanovu mater, strinu Kovačušu, što sam bez odgađanja i uradio iznenadivši se kad sam čuo dječji glas na telefonu.

„Ovdje Vukadin Katarina. Ko je tamo?“ – upitalo je dijete.

„Tvoj najlipši striko“ – odgovorio sam joj ne razmišljajući o tomu da djeca ponekada znaju itekako slagati.

„Striko Vinko, striko Vinko“ – počela se je Katarina radovati, nakon čega sam joj morao objasniti da joj je netko podvalio gadnu neistinu, te da ne smije vjerovati starijima svaku glupost i da dobro zapamti kako je Blago puno ljepši od Vinka, a o Marinku, Tomislavu, Kalčiću, Toši i ostalim Joskanovićima da ne govorimo. Curica me je pažljivo slušala tako da nisam uspio preći na drugu temu dok ne riješim njenu dilemu, i na kraju sam zaboravio upitati je li Kovačuša kod kuće, a kamoli da se sjetim slike.

Sad mi dakle nema druge nego postavljati hipoteze, a prva i najvjerojatnija glasi:

Slika je nastala šezdesetih godina, u doba kad su se mladi ljudi lijepo oblačili i mazali cipele prije izlaska u grad, a na njoj bi mogao biti jedan od Kovačušine braće. Ako se ne varam prvome je ime Slavko, drugome Pere, a ako sam se pak prevario u imenima ili broju Kovačušine braće ispričavam se i prekrštenima i zaboravljenima.

Ako je na slici netko sasvim treći još mi je žalije zbog zabune, no njena poruka ostaje ista:

U to doba puno Duvnjaka krenulo je na sve strane svijeta, prvi u Njemačku, drugi u Australiju  (poput spomenutog Kovačušina brata Slavka) treći do ravne Slavonije (tako je uradio drugi njen brat Pere) ali svi su zauvijek ostali Duvnjaci.  

U to ime jedna molba Mandoseljanima i drugim Duvnjacima koji svoje stare slike žele objaviti na našoj stranici  – pribilježite negdje o komu se radi i recite to Ivici da ne pogađam, a posebno da ne moram maloj djeci objašnjavati zbog čega Vinko ne može nikako biti najlljepši striko.

Blago Vukadin