Odrastao sam na čorbi i kupusu, kao i većina Mandoseljana, te za mene nema bolje hrane od tanjura punog graha, zelja, raštike, kelja, krumpira, mahuna, mrkve, svježeg i kiselog kupusa i, tek zbog ukusa, pokojeg komadića mesa.
Bez mesa, dakle, mogu sasvim dobro funkcionirati, ali bez čorbe se osjećam star i nemoćan, muči me želudac, probava i slabost u nogama, pa se ne usudim ni pogledati se u zrcalu, jer mi se pritom učini da me s druge strane stakla promatra ili Marinko ili Vinko, veliki mesožderi koji su se do moje dvanaeste godine, kad sam probao prvo pečenje u životu, svađali tko će od njih dvojice dobiti moj komad svinjetine, teletine ili piletine, da bi mama svojim autoritetom, potcrtanim prijetećim štapom u rukama, prekinula njihovu svađu, govoreći:
„Čekajte da vidimo hoće li Blago uzeti svoj komad. Ako neće onda podijelite, ali vrijeme je da i on počne jesti meso.“
Tako su, dakle, dvojica zlikovaca na moj račun profitirali godinama, ali im se to sada vraća nazad, jer izgledaju puno starije i nemoćnije od mene, no to je sasvim druga priča.
Ovdje se radi o čorbi.
Budući da sam trgovački putnik, a godinama sam živio sam s djecom, navikao sam se usput ručati u nekoj gostionici, uglavnom šniclu jer čorbe nemaju, ili dupli burger s pomfritom u McDonalds‘u, a uvečer bih natovario u sebe dovoljno kalorija u obliku i okusu sireva, salama, namaza i premaza, pa bih mirne savjesti i pune pupe uspio nekako zaspati, doručkovati nakon buđenja dvije banane, popiti kavu bez mlijeka, obaviti sve što slijedi nakon obilata jela i krenuti olakšan na posao.
Tako je trajalo godinama – uz male prekide kad bi pokojna Tanja došla kod mene u Austriju – i moj organizam se navikao na nedostatak čorbe, počeo sam čak sličiti svojoj braći i izgubio nadu da ću opet biti onaj stari, mladi Blago.
Ove godine je Andreja preselila kod mene i sve je krenulo kako Bog zapovijeda – svakoga dana jedem zdravo i obilato, bavim se sportom, a ni ljubav mi ne škodi, pa sam u roku od nekoliko mjeseci postao mlađi barem deset godina.
Da me samo vidite!
Prije nekoliko tjedana Andreja je otputovala kod majke u Ljubljanu – žena je već u godinama, uvijek nešto lomi, pa se je moja bolja polovica dogovorila sa sestrom, koja se inače brine o majci, da će njih dvije dati gas, oprati prozore, izribati kuhinju, pobacati predmete koje starija čeljad nakuplja godinama i istračati se usput i nesmetano o svemu i svakome, pa sam, silom prilika, pet dana opet ostao sam u stanu.
„Skuhala sam ti jučer jedan lonac čorbe s grahom, drugi s kupusom, a treći s mahunama i napunila hladnjak, da ne moraš jesti nezdravu hranu kod Mekija, nego da budeš fit i poletan kad se vratim iz Slovenije“ – napomenula mi je Andreja u rano jutro na kolodvoru dok je ulazila u vlak, zagonetno se smijuljeći prlikom izgovaranja riječi poletan.
„Tko će žene razumjeti?“ – pomislio sam mahnuvši joj za oproštaj i zaputio se na posao.
Predvečer sam, gladan kao vuk, požurio kući i spucao skoro do kraja prvi lonac, onaj s podgrijanom čorbom od graha, popio hladno pivce, pogledao dosadnu tekmu, nazvao voljenu ženu i blaženo usnuo.
Ujutro, umjesto uobičajene banane, spucao sam preostalu čorbu, popio dvije kavice s mlijekom i, pun elana, do deset sati prijepodne obavio nekoliko jednostavnih poslova, planirajući potom posjetiti jednog zahtjevnog klijenta za kojega moram imati dovoljno vremena i strpljenja, no na putu do maloga gradišćanskog sela, ispriječilo mi se krčenje u želucu:
„Sranje!“ – izgovorio sam sebi u bradu, počeo prebirati po mislima gdje se upravo nalazim i kako do stignem do prvoga čistog zahoda, pa se, Bogu hvala, sjetio McDonalds‘a, napravio nekoliko kilometara više od planiranih, nakon smirivanja situacije u trbuhu zamjerio velikom svjetskom koncernu na jeftinom toaletnom papiru, i potom, ne naručivši ništa jer mi je Andreja zabranila nezdravu hranu, nastavio s poslom.
Uvečer sam pojeo skoro cijelu čorbu s kupusom, ujutro istu dokrajčio, da bi se potom priča od prethodnog dana počela ponavljati – nema smisla nabrajati kako sam opet završio u McDonalds’u, i opet imao uspješan poslovni dan, te niti činjenicu da je uvečer nastradalo varivo s mahunama.
Jedino treba napomenuti da sam, za svaki slučaj, u džep jakne stavio smotuljak kvalitetnog toaletnog papira, da se nađe u nezgodi.
A nezgoda je, poput švicarskog sata, nastupila opet između deset i jedanaest sati prijepodne.
Utrčao sam na brzinu u restoran brze hrane, brzinski sve obavio i opušteno se zaputio prema izlazu.
No, tamo me dočekala mala Filipinka, zadužena očito ne samo za čišćenje lokala, nego i za detektivske zadaće, obrativši mi se na slabom njemačkom:
„Oprosti, gospodine, vi ne jedeš ništa, samo tri dana kakiš džabe!“
„Ma ne gospođo, evo baš idem naručiti dupli burger s kolom i pomfritom“ – pokunjeno, da me nitko drugi ne čuje, odvratio sam savjesnoj zaposlenici američkog koncerna s čistim zahodima i jeftinim toaletnim papirom, kojega tog dana nisam morao koristiti, jer sam za svaki slučaj, kao što napomenuh više, ponio vlastiti, troslojni i mekani tariguz.
Uvečer nije bilo više ni kapi, a kamoli tanjura, Andrejine čorbe, naručio sam suhu pizzu, napunio prostrani trbuh i želudac, loše spavao potom, ujutro spucao dvije banane, popio kavu bez mlijeka i teških nogu krenuo na posao.
Između deset i jedanaest sati moj organizam je mirovao, te nije bilo potrebe svraćati u McDonalds‘a, no, nošen refleksom prethodna tri dana, nesvjesno sam se dovezao do spomenutoga restorana i krenuo prema ulazu.
Na vratima me dočekala mala, stroga Filipinka, te sam bez pogovora krenuo naručiti burger i pomfrit.
Na zahod, Bogu hvala, nisam morao, a da i jesam ne bih se usudio, pretpostavljajući da se na vratima nalazi moja velika fotografija s natpisom:
„Seronjama zabranjeno!“
Blago Vukadin