Prije nekolika dana mi je Ivica Antin poslao par slika iz arhive, za našu mandoseljsku stranicu. Na nekoliko njih vidi se Iva Prljušina – tada lijepa cura, danas još ljepša žena, u međuvremenu udana za profesora tjelesnog odgoja i nogometnog suca. Ime Ivina muža sam zaboravio, ali Ivu nisam, no nisu oni tema ove priče – prisjetio sam se naime nekih zgoda u vezi nogometnih sudaca pa iste zapisivam prije nego ih zaboravim.
Prvo čega se sjetim kad pomislim na djelitelje pravde s pištaljkom u ustima nije međutim neki sudac nego pokojni Mladen Delić – televizijski i radio spiker u vrijeme moga djetinjstva, čovjek nezaboravna temperamenta i neusporedivo pristranog komentiranja.
Mladen Delić je svojim zvonkim glasom pratio sve sportske discipline – od bacanja kugle na Olimpijskim igrama u vrijeme kad je naš Duvnjak na privremenom radu u Beogradu Ivan Ivančić bio jedan od glavnih favorita za medalju, preko plivanja u kojem je objašnjavao svaki zamah dugoruke slovenske braće, Darjana i Boruta Petriča, prenoseći u natuknicama psovke njihova oca i napeto brojeći stotinke, pa sve do nogometa.
Prijenose prve nogometne lige komentirali su tada Edo Pezzi iz Splita, Ivan Tomić iz Zagreba ili Milenko Pantić iz Beograda, ali je za utakmice državne reprezentacije zadužen bio isključivo Mladen Delić. Imao je ugodan glas, znao je često zabrzati ali bi se uvijek razumjelo što kaže, dok je njegov omiljeni cilj prilikom izljeva pravedne ljutnje bio nepravedni mađarski sudac prezimena Palotay. Bez obzira kako bi taj čovjek dijelio pravdu, ispravno ili pogrešno, on je uvijek bio kriv. Jednom je dosudio penal za protivnike, a Mladen je skoro plakao u mikrofon kukajući tako očajno da je se čuo od Ljubljane do Skoplja:
„Gospodine Palotay, gospodine Palotay – to nije bio jedanaesterac. Pogriješili ste gospodine Palotay!”
Ako bi slijepi Mađar pustio nogometaše da par minuta dulje nego je to Deliću izgledalo pravedno letaju po terenu, već dvije sekunde po isteku reuglarnog vremena bi – da je imao upaljen radio – sudac Palotay mogao čuti svoje prezime:
“Gospodine Palotay, utakmica je već završena. Moj švicarski sat pokazuje 90 minuta i deset sekunda. Ako sad primimo gol to će biti još jedna nepravda!”
Tako sam od malih nogu naučio da nije bitno kako igraš, nego tko sudi. Palotay je zvučao uvjerljivo, nepravedno i umišljeno.
No budući da na terenu nikako nisam uspio biti zamijećen od strane selektora naše mandoseljske ekipe uglavnom sam promatrao utakmice iza gola pazeći da mi naočale ne spadnu kad probam našem vrataru – Jakiši Šćetinom – dobaciti loptu.
Jedne godine smo na Trnovačama organizirali malonogometni turnir. Došle su najbolje postave iz Borčana, Lipe, Srđana, Rašćana, Omolja i Mrkodola. I naši momci, naravno. U reprezentaciji Mandina Sela bio je Jakiša na golu, u obrani su Zdravko Bakin i Jure Rezin oduzimali lopte protivnicima, vezni red činio je neumorni Ivan Lukin, a na krilima su se razletali Katić i pok. Ivan Šarac.
Kao organizatori turnira morali smo odrediti i suce za sve utakmice, pa tako i za finalnu u kojoj su se susreli Borčanci protiv Mrkodoljana. Jakiša je bio glavni sudac – jako ljut jer je u polufinalu primio gol iz nepravedno dosuđenog penala i tako smo izgubili – dok nitko nije htio trčati na liniji i biti njegov pomoćnik, jer su jedni kukali, drugi slavili a treći pili ili ašikovali s curama.
Ja sam brzo prepoznao da je stiglo mojih pet minuta te sam glasno doviknuo Jakiši:
„Ja ću bit pomoćni. Dosta je samo jedan, na ovoj strani, a pazit ću i na drugu liniju, nemoj se sekirat.“
On me je neuvjerljivo pogledao, ali nije bilo nikoga drugoga u blizini, te je samo kratko priupitao:
„Znaš li ti uopće na što tribaš pazit?“
„Znam – na aut i na opsajd!“
“Nema opsajda, gledaj samo na aut i na korner.”
“Ma znam sve, ne sekiraj se, znam i da nema opsajda.“
Mrkodoljani su imali iskusnu momčad, tehnički profinjene igrače s druge strane polja, dok su Borčanci bili puno mlađi i ambiciozniji, te su nedostatke u godinama nadoknađivali borbenošću, tako da je cijelo vrijeme finale bilo napeto. Prilikom dosuđivanja auta nisam nigdje pogriješio, a i Jakiša bi sve na vrijeme primjetio i odmah autoritativno odsvirao pokazujući rukom pravac u kojem se lopta treba ubaciti u teren, te sam i ja bio zadovoljan svojim odrađenim poslom. Već sam počeo razmišljati o tomu je li bolje da se prijavim u Dinamo za desnog braniča, ili da pak postanem profesionalni pomoćni sudac, što je svakako imalo svojih prednosti jer se na liniji ne mora puno trčati.
Zaokupljen zavodljivim kombinacijama i videći sebe sa žutom zastavicom u crnoj uniformi za vrijeme finala svjetskog nogometnog prvenstva primjetio sam da se terenu iz pravca Šarčeva bunara približava Jakišina sestra Marija.
Kako bi bilo jasno i razumljivo zbog čega je se dogodilo ono što slijedi, moram napomenuti da je Marija bila jedna od najljepših cura u selu – visoka, duge kose i blagog pogleda – a uz to je bila prijateljica Jagode Jozine. A Jagoda je se meni sviđala! Mahnuo sam dakle Mariji da me prepozna pa da sutradan na putu do škole ispriča Jagodi kako sam dobro sudio, da se ona okrene i da i joj se konačno zavodnički nasmiješim.
Po nesreći je baš u trenutku kad sam zamišljao svoju frizuru prilikom Jagodina okretanja izbila svađa između Borčanaca i Mrkodoljana. Skoro su se potukli zbog nekog bezveznog kornera, igrači su se počeli gurati, Jakiša ih je razdvajao, ja sam lijevim okom još uvijek gledao u pravcu Marije, a desnim, onim kojim slabo raspoznajem figure, promatrao što se događa na terenu.
U tom trenutku mi je Jakiša prišao i upitao me odrešito:
„Je li bio korner ili nije?“
Ja sam šutio, slegnuo ramenima, a on je dosudio sudačku loptu i otjerao me s linije.
Bogu hvala pa Marija nije vidjela što se događa jer je cijelo vrijeme pogledom tražila Branka Banova, koji je pak Lipljanima žustro objašnjavao da smo ispali iz polufinala samo zato jer njega nisu umjesto Zdravka Bakina ubacili u drugom poluvremenu. Kako je utakmica završila, tko je osvojio pokal, kako je do kraja na liniiji sudio Milan Seserov – njega je Jakiša ubacio nakon što ga je pitao hoće li bolje od mene paziti – ne znam više, davno je to bilo. Znam samo da sam sljedećega jutra na sigurnoj udaljenosti išao u školu iza Marije Šćetine, Ane Jokulove i Jagode Jozine – da ne čujem ako se smiju i ne pomislim kako diskutiraju o meni i mom suđenju.
Zbog svega dogođenoga me je izvjesno vrijeme prošla volja za sudačkom pištaljkom, te sam se predano koncentrirao na nogometnu karijeru, koja pak zahvljajući nekim nebitnim sitnicama nije protekla u skladu s mojim očekivanjima. Ali je bilo i drugih važnih stvari – Dinamo je konačno postao prvak države, ja sam preselio u Zagreb, a kasnije u Austriju.
A alpskoj republici nitko u to doba nije imao pojma o mom izuzetnom talentu, te sam se progurao u dvije-tri ekipe raznih kafića u blizini sveučilišta, ali bi me često boljelo koljeno, mučio želudac ili bih imao drugih obveza, pa nisam posebno primjećivan osim za vrijeme analiza utakmice.
Tako je potrajalo dugo, skoro dva desetljeća, sve dok moj sin u starosti od punih pet godina nije počeo trenirati nogomet u našem gradu. Tada sam se naglo podmladio, nisam propuštao nijedan trening, vikao sam sa strane, slavio s djecom i njihovim majkama i pomagao treneru, bivšem nogometašu Adiju koji je volio literaturu, poznavao Otta Barića, išao svake godine na odmor u Hrvatsku i cijenio moju pouzdanost, te me zbog neprevidivih kvaliteta odredio za svoga pomoćnika.
Postao sam dakle pomoćni trener u momčadi djece ispod šest godina! Vrhunac moje nogometne karijere nekomu zvuči možda malo skromno, ali sam ja znao da će moj uspon dugo potrajati, te sam savjesno postavljao golove, vikao na djecu kad bi u prljavim kopačkama ušli u svlačionicu i diskutirao tjednima sa ženama o taktici koju trebamo postaviti za glavnu utakmicu sezone – odlučni dvoboj protiv ekipe Zillingdorfa, sela u kojem sam ranije stanovao i stoga poznavao sve odrasle i njihovu djecu.
Budući da kao pomoćni trener nisam za vrijeme dugo iščekivane utakmice imao neku nezamjenjivu obvezu, a planirani sudac je neplanski morao otići u bolnicu gdje je se njegova žena porađala, Adi me je informirao da ja sudim, uvalio mi pištaljku u ruku, posudio mi svoj sat i izgubio se s ekipom moga sinčine u pravcu klupe gdje su određivali prvu postavu.
Zauzeo sam ponosno poziciju na sredini terena i dvije minute prije četiri glasno zapištao dajući znak trenerima da svoje mlade borce upute u mome pravcu, skupa smo se naklonili publici, mene su djeca protivničke ekipe ljubazno pozdravljala, ja sam ih znatiželjno prepoznavao po materama i onda je dugo iščekivani duel za sedmo mjesto na tablici započeo.
Dečki i cure – u našoj ekipi je igrala Tamara, a u Zillingdorfu čak dvije ljepotice s pletenicama – su bili disciplinirani, nije bilo grubih prekršaja, pala su dva gola jer je prilikom prvoga moj sin spavao između vratnica, a drugi put je protivnički desni bek morao zavezati gaćice koje su mu spadale, što je pak naš najbolji napadač Daniel lukavo iskoristio i izjednačio.
Već sam planirao odsvirati kraj poluvremena i zaputiti se na tribinu odakle je majka libera ekipe iz Zillingdorfa, atraktivna plavuša, cijelo vrijeme gledala u mom pravcu.
Njen sin Karl bio je isti kao njegov otac – krupni seljak koji se svakoga dana voza na traktoru od jedne do druge njive – stasiti i malo puniji dječak, zbog krupne figure ne baš jako spretni šef protivničke obrane. Naša glavna zvijezda Daniel je – misleći kako je prvo poluvrijeme već gotovo – šutnuo loptu od sebe, Karl je nešto raspravljao s njihovim golmanom i kad je okrenuo tijelo pomaknuo je i lijevu ruku u namjeri da popravi frizuru te tako neplanski zakačio loptu.
Moja pištaljka je bez razmišljanja moćno zasvirala – penal za nas!
Na tribinama je izbila panika. Naši navijači su aplaudirali i vikali: „Je, penal je, čisti penal“, a moja u tom trenutku već bivša obožavateljica i njene prijateljice su – koristeći riječi koje nije pristojno zapisati – prijetile šakama, kišobranima i torbicama u mome pravcu ljutito protestirajući:
„Pa to su djeca! Kako možeš svirat penal? Karl nije vidio loptu. Zadnja je minuta. Jesi ćorav, jesi glup, jesi bezobrazan!“
Početkom drugog poluvremena je se situacija malo smirila, plavuša je u pauzi nestala nekamo u pratnji Danielova oca koji je puno neatraktivniji od mene, Adi mi je šapnuo u prolazu da nisam morao svirati penal nego kraj, a ja sam se zbunio nadajući se da ću nekako izvući živu glavu.
Sve bi bilo zauvijek zaboravljeno da u drugom poluvremenu naš najbolji vezni igrač Peter nije morao potjerati goluba ispred gola te je i njega lopta slučajno pogodila u ruku. Naravno da nisam dvaput htio napraviti istu pogrešku, te nisam dosudio penal nego samo korner za protivnike.
Moj zvižduk je nagovijestio otvoreni rat. Pobješnjele majke počele su bacati poluprazne čaše i šalice vruće kave u mom pravcu, bijesno me ubijajući očima i prijeteći mi da ću jednoga dana proći ispred njihove kuće, a jedna Bosanka mi je psovala sve po spisku, sve dok joj na maternjem jeziku nisam odgovorio kako ću joj svoju odluku objasniti uvečer, kad nas dvoje zajedno upalimo svijeće.
Za svaki slučaj sam nekoliko sljedećih mjeseci brzo prolazio kroz Zillingdorf ne zaustavljajući auto ispred trgovine u kojoj sam inače kupovao mineralnu vodu. Nakon dobrih pola godine došlo je vrijeme uzvratne utakmice na terenu protivnika. Ja sam se, tiho i neupadljivo, priključio damama na tribini i počeo komentirati pogreške suca – bio je stvarno loš, nije vidio dva kornera, a gol kojega su nam zabili protivnici bio je iz čistog zaleđa.
Nije mi uopće jasno kako to nije vidio. Mora da ga je Karlova mama večer ranije potplatila – sudio je naime njen brkati muž, Karlov otac, a ona je se cijelo vrijeme lukavo smijuljila i radosno poskočila nakon zadnjeg zvižduka.
Izgubili smo nezasluženo, a kriv je bio sudac. Zna se!
Blago Vukadin