U nekim drugim pričama već sam spomenuo skoro sva prezimena iz Mandina Sela, a ako je netko pažljivo čitao onda mu je sigurno zapelo za oči da se dva njih stalno ponavljaju – Ivić i Marković. To su, ako knjige ne lažu, dva najstarija mandoseljska roda.
Zadnji i najpoznatiji potomak Ivića ja pokojni Ante Marijanov, a od Markovića su u nekim pričama navedeni pok. Bego i vrli kosac Marko-Mašun. No, ima u našem selu još ljudi toga prezimena, a oni su potekli iz obitelji pok. Dragutina, kojega smo zvali Dragan, i njegove žene Mare, rođene Šarac, koju smo zvali Lena.
Dragan i Lena dobili su petero djece – četiri sina i jednu kćer. Prvi je rođen Jozo zvan Jozan, pa Petar kojega u kratkoj varijanti zovemo Pere, iza njega slijedi Bože – Božan, te na kraju najmlađe muško dijete Mijo-Mijan. Njih četvorica imaju dvije sestre, Klofu i Ljubicu.
Svi oni – osim najstarijega brata, pok. Joze, koji je tiho, onako kako je i živio cijeli svoj život, skromno i samozatajno, preminuo 8. travnja 2013. godine u obiteljskoj kući – su se poženili i poudali, a tko ima koliko djece ne znam, pa nema smisla nekoga navoditi, a nekoga zaboraviti.
Jozan je veliki dio svoga života proveo s bratom Perom, njegovom ženom pok. Jòzom i njihovim kćerima Oliverom-Vericom, Dragicom i Anom.
Puno godina Jozan je radio u Njemačkoj, na raznim gradilištima, ali se jednom jako poželio Mandina Sela, domaćeg govora i komšiluka, pa se sedamdesetih godina vratio u ondašnju državu i s bratom Mijom zaputio se do Dubrovnika, gdje je od ponedjeljka do subote zarađivao za život kao građevinski radnik, a nedjeljom i praznikom bi kad je god mogao dolazio kući.
Jozan je bio jednostavan i marljiv čovjek, pa je svaki poslodavac bio sretan da ima radnika koji ne kuka, nego poteže tamo gdje drugi ili neće ili ne mogu. Ne sjećam se da sam ga ikada sreo, prolazeći ispod njihove stare kuće, a da nije nešto nosio u rukama ili barem gurao kolica ispred sebe.
O njegovim zgodama i karakteru govori priča koju sam kao dijete čuo od njega osobno, a tiče se Jozanova putovanja vlakom od Mostara u pravcu Ploča, odakle je dalje autobusom išao za Dubrovnik.
Kao što rekoh on je stalno radio, pa je zahvaljujući trudu poput većine Mandoseljana koji se bave težačkim poslovima bio mišićav, a takve osobine ponekada se znaju svidjeti pripadnicama ljepšega spola.
Prilikom jednog putovanja u kupe u kojem je Jozan sjedio razmišljajući što ga ujutro očekuje na gradilištu upala je atraktivna Sarajka kojoj se je tvrdi Mandoseljan na prvi pogled dopao. Ali nije žena imala uspjeha, jer nije računala da će Jozo odoljeti njenim čarima.
A kako je sve proteklo Jozan je otprilike ovako pripovijedao:
„Sidim ja u vlaku, a priko puta mene moj Mijan, kad eto ti jedne Sarajke k nama. Visoka je, ima je na sve strane, pa ne znam il’ je lipša, il’ je teža. Gurnu ona Mijana u stranu i gleda u mene, odmira me ciloga, pa me odjednom ščepa za mišiće i poče me stiskat. Ja sam joj reko da me ostavi na miru i sio do prozora, da me ne navodi na grij. Prija Ploča je otišla od nas.“
Poslije izbijanja rata Jozo je došao nazad u Mandino Selo, gdje je jedno vrijeme radio u rudniku uglja u Kongori, opet fizičke poslove, a nakon što je isti zatvoren proveo je ostatak života skupa s Perinom obitelji. Zadnjih godina, nakon smrti Perine žene i udaje njihovih kćeriju, dvojica braće živjeli su sami u novoj kući, napravljenoj tik iznad starog Markovića doma.
Jozanov brat Bože davno je sebi i obitelji napravio kuću na samom kraju sela, između Dilavera i Bilanovića, a Mijan sa suprugom, rođenom negdje u blizini Konjica, živi u Dubrovniku.
Isto kao i njegova djeca i Dragan je neprestano nešto radio, a budući da je bio majstor svoga zanata – pravio je težačke alate od grabalja i vila, preko kojekakvih stočića, do sepeta i košara – nikada mu nije bilo dosadno, a na posebno dobrom glasu bio je zbog klepanja kose.
Onima koji ne znaju kakav je to posao preporučavam da probaju kositi travu na livadi s puno kamenja, pa kad se kosa istupi nek je oštre brusom. Ali ako pogode kakav kamen, a to na našim livadama ne mogu izbjeći, oštrenje im neće ništa pomoći jer kamen je tvrđi od metala, pa kosa dobije po nekoliko neželjenih prekida na oštrici, te je valja poklepati.
U tu svrhu se u zemlju zabije metalni klin, po oštrici noža majstor ravnomjerno udara čekićem, pljuvači je u pauzama, okreće je prema suncu i popravlja svaku neravninu koju obični smrtnici ne bi ni primjetili. Draganovo klepanje kose čulo se je nadaleko, od Kažmirovih do Seserovih kuća, kad bi on zalegao ispod naše murve, nakrivio kapu i glavu i satima se trudio da sve bude „k’o što Bog zapovida“.
Jozan nije bio majstor za klepanje, ali je od oca naslijedio marljivost, a na koga je bio skroman ne znam, jer se mi Mandoseljani u pravilu volimo barem malo pohvaliti, pa je za pretpostaviti da je on i od majke preuzeo nekoliko osobina.
Iako se nije hvalio i Jozan bi se ponekada znao ponositi svojom snagom, pa mu ne bi bilo nimalo krivo kad bi kakva mlada atraktivne figure počela nizati hvalospjeve na račun njegove izdržljivosti, što bi ga dodatno motiviralo da jož brže prebaci sijeno s naviljaka na plast, ili da iscijepa bukve s puno frževa.
Zadnjih godina prilikom dolazaka u Mandino Selo redovito sam susretao Jozana, upitali bismo se za zdravlje, a ja na početku nisam bio siguran hoće li me uopće prepoznati jer sam kao dijete odselio, no on je i moju djecu već drugi put razlikovao od ostalih klinaca.
Djelovao je uvijek pokretno i agilno, pa sam se iznenadio kad sam proljetos čuo da je naš susjed Jozan preminuo. Za pretpostaviti je da je do zadnjeg dana, dok je mogao hodati na nogama nešto radio, bez kuknjave o leđima, umoru ili lijenosti.
Jedinstven, jednostavan i susretljiv bio je pokojni Jozo Marković – Jozan iz Mandina Sela.
Tekst: Blago Vukadin